Ideje jednog političkog otpadnika

Početkom ove godine svi smo puni nade u godinu koju ćemo ispisati. Nekima od nas to će biti najbolja godina do sada, neki će otići negdje gdje nikada nisu bili, a neki će ostati tu gdje jesu samo godinu stariji. I to je u redu, jer to je njihova odluka. A sve ovisi o odluci!

Nekima od nas već se mrači od crnih predviđanja za 2012. Godinu (Nostradamusa ili nekog trećeg), ali ne - jer i antropolozi specijalizirani za Maje i NASA (1 i 2) i ESA znanstveno su demantirali sva ta crna pretkazanja.

Nekima od nas se mrači od crnih ekonomskih predviđanja za 2012. godinu. Dok se drugi oslanjaju na Vladu da riješi njihove probleme. Samo zaboravljaju kako Vlada ima jednu zadaću, a to je "omogućiti državi da preživi i funkcionira". Ne građana, ne pojedinaca, ne tebe čitatelju, već države! Vjeruješ li mi? OK, kako objasniti onda današnju vijest kako je Vladi važno da u 2012. ne pogorša svoj "kreditni rating" za Hrvatsku? Ako Vlada ne razmišlja se PONOVNO zadužiti, zašto joj je važan kreditni rating? Već smo vidjeli kao su vratili porez od 6% na SMS i mobilne pozive, koji je donijela prošla Vlada i ukinula s 01.01.2012. Iz toga mogu vidjeti kao je ova Vlada NEMAŠTOVITA oko poreznih reformi i kako ide stopama prošle Vlade (a nisu li ljudi glasali za promjenu Vlade), pa je upitno kako će vladati sljedeće četiri godine ako još nema jasan plan ni za 2012. godinu. Pitam se hoće li ova Vlada napokon imati snage, volje i utjecaja za promijeniti određene zakone? Recimo zakon o "oporezivanju praznih stambenih objekata", odnosno viška prostora. Jer oni koji imaju više, mogu više i dati. A tvrtke koje drže prazne stambene prostore, će na taj način biti stimulirane za njihovu prodaju. Kako? Pa porez će im dolaziti svaki mjesec sve dok ne prodaju stanove, pa će morati sniziti cijene tih stanova i na taj način će oni biti prihvatljiviji "hrvatskom standardu" (misli se na prosječnu hrvatsku plaću i mogućnost takvim ljudima kupovine stana). Jest, smanjenjem cijena će se smanjiti prinos poreza u proračun, ali će se to kompenzirati na većoj količini prodaje stanova i ponovnim pokretanjem građevinske industrije (i ostalih industrija uz građevinu). Trenutno smo u situaciji u kojoj se stanovi ne prodaju, zjape prazni dok investitori moraju (ili ne moraju) povratiti novce ili kredit banci, dok država ubire postotak poreza od prodaje od 0kn. Što mislite koliko je to kn? Bankama to odgovara, jer dobivaju stanove od kreditiranih investitora koji ne mogu otplatiti svoje kredite. I u zamjenu za otplatu kredita preuzimaju stanove u vlasništvo. A takvi stanovi rijetko kada se prodaju, obično stoje prazni. Čak ni bankama nije hitno prodati te stanove, pa ni na njih ne daju povoljniju kamatnu stopu (premda su u vlasništvu banke). Kako bi to promijenili, potrebno je stimulirati oporezivanje "viška stambenog prostora" i „praznih stambenih prostora“, a ne osiromašivati stanovništvo s porezom koji im oporezuje već okupiranu stambenu površinu u kojoj žive. Zvuči li ti to logično? Ono što se (nažalost) ne događa kod nas je praksa bankara da svojim klijentima poboljšaju posao, pri tome mislim na građevinare koji su pod kreditima. Još nisam sreo banku u Hrvatskoj koja svojim klijentima omogućava lakšu prodaju stanova s manjom kreditom stopom za kupce tih stanova ili smanjenjem ukupnog dugovanja za građevinara. Da se razumije, banke već zarađuju lijepu svotu na kreditima za investicije u tu zgrade. Zašto onda moraju duplo zarađivati? Zbog pohlepe? Ne bih želio sada ovdje davati neke prodike, ali nije li pohlepa jedan od Sedam smrtnih grijeha? Ili je to onaj „neoliberalni kapitalizam“, koji sam sebe guši i izjeda? Zar ne bi mogli dati povoljnije kamate na kredite za zgrade koje su već financirali prijašnjim kreditom? Po mojem mišljenju mogli bi, ali rijetko tko danas to tako radi - u partnerskom odnosu. S time banke drže cijenu stanova kakva jest na tržištu i tjeraju građevinare u dugove, zbog neprodanih stanova. Kada bi bilo samo malo volje za pokretanje takvih akcija: stanovi bi bili s povoljnijim kreditima, tržište bi se ponovno pokrenulo, stanovi bi se prodavali i svi bi (i građani i država i banka i građevinari) dobili svoj dio.

Nekima od nas se mrači od života u kapitalizmu, ali sami smo takav sistem izabrali početkom devedesetih. Nemojte odmah misliti kako je komunizam i socijalizam bio bolji, to ne mislim niti je to moje iskustvo. Kapitalizam jest bolji sustav, samo ne ovaj „neoliberalni“ kakav nam se gura pod opaskom globalizacije. I sama Kina svoj ogroman rast mora stišavati, kako sve ne bi se raspalo. Dok s druge strane Pacifika stoji SAD, koji sada muku muči s dugovima. Ništa drugačija nije ni Europa! A zbog čega? Upravo zbog pohlepe i načina ponašanja kakav sam primjer dao u građevinskoj industriji (jer to je jedina industrija koja je radila prošlo desetljeće u Hrvatskoj, dok su ostale zauzimale puno manji udio na tržištu). Možda bi trebalo ograničiti sistem u kojemu dućan u Hrvatskoj prodaje nešto po 600kn, a identičan originalni komad se na internetu može naručiti za $25 (s poštarinom i cijenom dijela, što po današnjem tečaju iznosi 150kn). Kako može takvo što biti u Hrvatskoj toliko skupo? Mi nemamo takav standard, pa onda u čemu je problem? Možda u mentalitetu kako se od bilo kojega posla možeš obogatiti, pa i od WC papira. Moje mišljenje je kako ne možeš, jer da bi se obogatio moraš postati bolja osoba i imati nešto što nije vezano za novac (pogledati prošli blog), ali možeš postati imućan. Ali svejedno si se obogatio na račun WC papira, pa je mogućnost tvog razvoja u najmanju ruku limitirana. Što onda predlažem? Za početak odredbe koje će povećavati porezne stope s ekstra profitom društava. I na taj način povećati dohodak u proračun od tvrtki koje ubiru najviše profita. Englezi su to već napravili kod svojih banaka, tvrtki i managerskih ugovora; te se pokazalo kao dobra stvar. Jest kako to ograničava dohodak na burzi, ali bi puno bolje razvijalo gospodarstvo. Kako to? Pa tvrtke bi onda svoj profit trebale reinvestirati u razne projekte, kako bi se profit umanjio. Većina projekata bi zahtijevala uzimanje podizvođača za izvođenje radova. Kod svih tih plaćanja bi država dobila dio, a gospodarstvo bi se pokrenulo. Primjer telekomunikacijskih giganta koji redovito su u top5 po profitu u državi je najbolji primjer „neoliberalnog kapitalizma“, a upravo ti telekomunikacijski giganti otpuštaju po stotine i stotine djelatnika usprkos odličnom profitu tvrtki (misli se na T-mobile i VIP, koji su u razdoblju 2011. & 2012. otpustili ili najavili otpustiti oko tisuću pod izlikom reorganizacije i lošeg poslovanja: 1, 2, 3, 4, 5). Ponekada nemaštovitost i zatupljenost dogmama idu ruku pod ruku s obrazovanjem kadra, umjesto kreativnosti (po mogućnosti) uz visoku obrazovanost. Ali danas škole u koje šaljemo djecu su takve, samo proizvođači poslušnih i dobrih mrava koji će marljivo raditi kako bi dočekali svoju penziju (samo to je druga tema, koju ćemo kasnije obraditi).

Nekima od nas se mrači od mogućnosti otkaza, ali to je samo rezultat vašeg osobnog rada i straha. Jer ako pročitate neke knjige poput Tajne, onda ćete shvatiti kako stvari projiciramo svojim umom. Bio to naš rad i okolinu u tvrtci ili projiciranjem strahova u realnost. Jedna stara poslovica kaže: "Najveća greška koju možete uraditi u životu je strahovati kako ćete neprestano griješiti!" Elbert Hubbard. Izbor je uvijek na Vama i mogućnost preživljavanja (u đungli, u komunizmu ili u kapitalizmu) je uvijek u Vašim rukama. Samo treba biti dovoljno odvažan i krenuti!

A rijetkima od nas ovo će biti najbolja godina do sada! Kako? Zato što mi tako želimo i znamo kako će tako biti. Dati ćemo sve od sebe i napraviti da je tako. Pa čime se bavimo? Bavimo se u segmentu tržišta koje raste i kod kojeg nema recesije (prisutan je porast od oko 20% u Hrvatskoj - podaci od partnerske kompanije). Kako to? Pa zadnji puta kada sam provjerio ljudi još uvijek žele jesti i izgledati bolje. A to im mi omogućujemo. Zar neće biti recesije u tom tržištu? Pa već neko vrijeme ljudima nudimo rješenje po prihvatljivoj cijeni (još od trećeg kvartala 2010. godine nismo mijenjali cijene, a i onda su proizvodi pojeftinili za otprilike 10%), dok cijena namirnica iz dana u dan sve više raste. Sada naš obrok košta manje od bilo kojeg sendviča u pekari ili u dućanu, a definitivno je puno bolji, zdraviji i ukusniji od bilo kojeg sendviča.

I na kraju, opet napominjem: izbor je bio Vaš kada ste birali na izborima, izbor je bio Vaš kada ste odabrali svoje zvanje i izbor je Vaš kada kreirate svoj život. Zato neću reći "sretno", već ću reći ODABERITE MUDRO za sebe!

Poštovani,
jučer sam želio darivati krv, ali mi je to bilo onemogućeno. Problem se javio kada je tijekom podrobnog ispitivanja doktorica otkrila kako kao rekreativni sportaš koristim dodatke prehrani, točnije kako koristim multivitaminski-multimineralni dodatak prehrani. Po njenom (a navodno i po Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu, nadalje HZTM) svi dodaci s mineralima u sebi su zabranjeni od strane HZTM za konzumaciju ukoliko se želi darivati krv. To me začudilo zbog dvije stvari:
1. Nigdje na formularu ne postoji eliminacijsko pitanje za multivitaminsko-multimineralne dodatke prehrani, odnosno kako konzumacija dodatka prehrani može „loše utjecati“ na krvnu sliku.
2. U današnje vrijeme veliki postotak ljudi, zbog osobnih razloga (sport, stres, aktivni način života, užurbani tempo života, poboljšanje prehrane, itd.), uzima dodatke prehrani. Čak i Svjetska zdravstvena organizacija (nadalje SZO) i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi (nadalje Ministarstvo) zagovara konzumaciju dodataka prehrani u svakodnevnom životu:
- zagovaranje „dodataka prehrani“ kao dopunjena prehrani svima, a pogotovo djeci i ženama u reproduktivnoj fazi života, te sportašima i aktivnijim članovima društva: http://www.who.int/nutrition/topics/en/
- zagovaranje „dodataka prehrani“ kod trudnica, pogotovo viših količina minerala kojih više gotovo i nema u klasičnoj prehrani (bogatstvo kalorija, a manjak nutrijenata u današnjoj hrani): http://apps.who.int/rhl/pregnancy_childbirth/antenatal_care/nutrition/plcom2/en/index.html
- nadomjestak vitamina A u svakodnevnoj prehrani je potreban, a manjak vitamina A pokazuje se (nažalost) u siromašnijim i manje razvijenim zemljama Afrike i Azije: http://www.who.int/vaccines/en/vitamina.shtml
- Ministarstvo, sukladno Zakonu i smjernicama međunarodne SZO, a uz preko svoje institucije Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (nadalje HZJZ, link: http://www.hzjz.hr/zdrekol2.htm) odobrava i kontrolira svu hranu i dodatke prehrani na hrvatskom tržištu, kao i zdravstvene tvrdnje koje se smiju govoriti u ime određenih dodataka prehrani. Odnosno, Ministarstvo zagovara korištenje (prodaje) tih proizvoda u svakodnevnoj prehrani današnjeg čovjeka dvadeset i prvog stoljeća.

Čak mi je tada uvažena doktorica rekla kako sam lagao na prijavi, jer mi (citat) „jasno piše jesam li uzimao kakve lijekove“ gdje sam odgovorio NE. Odmah moram s gnušanjem reći kako je to bilo neprofesionalno i nepristojno, tim više ne lažem. Da sam želio lagati, onda bih lagao i o uzimanju dodataka prehrani (zar ne?). Te još jednom ovime potvrđujem kako u krvi nemam nikakvog lijeka, jer mi zbog balansirane prehrane i dodataka prehrani jednostavno nisu potrebni.
A kada kažem „neprofesionalno“, onda mislim na njen komentar kako (citat) „dodaci prehrani su lijekovi, koje isto kupujete u ljekarni“. Moj komentar na to je, a i isto su mi potvrdili i kolege u HZJZ:
1. „Dodaci prehrani“ se ne kupuju na recept i sukladno (gore spomenutom) Zakonu ne smiju imati zdravstvenih tvrdnji otisnutih na njima.
2. „Dodaci prehrani“ se ne kupuju samo u ljekarni, već se mogu kupiti i u drogerijama (npr. dm, Kozmo, itd.), te u predstavništvima određenih tvrtki u rep. Hrvatskoj (Herbalife, Nutrilite, Pyrus, Avon, itd.). Naravno, svi ti proizvodi trebali bi biti u skladu s (gore spomenutim) Zakon i odobreni od strane HZJZ.
Po izjavi kontakta u HZJZ rečeno mi je kako je doktorica očito „neprofesionalno“ pobrkala multivitaminsko-multimineralne dodatke prehrani s dodacima prehrani koji su nadomjestak željeza u krvi za prevenciju anemije. Po HZJZ kod multivitaminsko-multimineralnih dodataka (prenosim samo, kontaktirajte HZJZ) minerali se nalaze u manjim količinama, te zbog količine ostalih vitamina i minerala iz prehrane i same komprese se apsorbiraju u potpunosti u tijelu.

Moram na kraju još naglasiti kako sam prethodno darivao krv 01.08.2011. godine, te kako je na dan moje želje za dobrovoljni darivanjem krvi 30.11.2011. godine prošlo gotovo četiri (4) mjeseca od mojeg prošlog darivanja krvi. Dakle nisam došao po zakonskom minimumu za darivanje krvi, već dosta kasnije. I doktorica svejedno nije uvjerena kako u ta četiri mjeseca moja krv obnovila, u što čisto sumnjam. Ali ako želite, slobodno možete provjeriti moju krv.
Te Vas molim objašnjenje na temelju kojeg dokumenta, Pravilnika ili Zakona, ste odbili moje dobrovoljno darivanje krvi. Pogotovo stoga što danas više od polovice stanovništva koristi razne „dodatke prehrani“, pa je moje skromno mišljenje kako bi trebali barem polovicu svojih zaliha krvi baciti. A u Hrvatskoj nema puno darovatelja krvi (manje od 4%). Ili ipak je doktorica bila u krivu, pa smijem darivati krv?



Ovo pismo poslano je ravnateljici HZTM, te proslijeđeno ministru HZSS, te nadležnom ravnatelju ureda u HZJZ. Njihovi odgovori će biti objavljeni kasnije u komentarima...

U današnje vrijeme sve veće svjesnosti ljudi o zaštiti okoliša i očuvanja istoga za buduće naraštaje, apsolutno je nečuveno vidjeti ovakvo nešto. Kako se radi o ljudima zaposlenim u Zagrebačkom holdingu, u tvrtci Zagrebačkih cesta – time je ovaj zločin protiv prirode i čovječnosti još gori. Jer oni koji bi trebali svima nama, građanima grada Zagreba (koji zbog toga plaćaju i Prirez) i ostalim građanima republike Hrvatske (koji su u našem gradu u posjeti), na ovaj način ugrožavaju naše zdravlje i onečišćuju naš okoliš. U isto vrijeme naš „omiljeni gradonačelnik“ uvaženi g. Bandić na sva usta potpisuje sporazume o čistoći grada, zbrinjavanju opasnog otpada i zaštiti okoliša, evo par linkova:
http://www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=13&clanakID=3153
http://dalje.com/hr-zagreb/foto--bandic--stedimo-energiju-cuvajmo-okolis/251882
http://www.online-zagreb.hr/moj_zagreb/novosti_iz_zg_holdinga/gosti-iz-14-drzava-u-zagrebu-razgovaraju-o-gospodarenju-otpadom/
http://www.zgh.hr/default.aspx?id=953
A kako to izgleda u stvarnosti? Prelaskom na bicikl tijekom ljetnih mjeseci, osim uštede na gorivu, dolazim do fit forme i zdravijeg tijela. Tijekom vožnje do tvrtke u kojoj radim svoj jutarnji posao osjetio sam strašno neugodan miris. Taj miris dolazio je iz kanti sa bojom, koje su odložene na način na koji djelatnici u Zagrebačkim cestama i Zagrebačkom holdingu misle kako je propisno. Pogledajmo:





A sreli smo i djelatnike kako to uredno slažu, te zbrinjavaju na propisani način ovaj otrovni materijal.





Ovim putem molim nadležno Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, kao i sve novinare neka pogledaju kako izgleda ovo odlagalište. Pozicija na kojoj se nalazi odlagalište se nalazi na ovim GPS koordinatama: 45.800298° S,16.013748° E ili na linku za dolazak na odlagalište (koje je vidljivo čak i na Google mapsu):
http://maps.google.com/maps?q=45.800298,16.013748&sll=45.814912,15.978514&sspn=0.402923,0.523931&num=1&t=h&z=19

Gotovo svakog dana svjedoci smo medijskih članaka koji govore o debljini i pretilosti u našoj državi. Svakog dana to možemo i potvrditi ako samo malo pogledamo oko sebe. Ona nekolicina ljudi koja je u balansu sa svojom masom svedena je na zavidnu manjinu u društvu. A što je tome razlog?
Neki će možda za sve okriviti svoju genetiku, mada znanstvena istraživanja to sve više iz dana u dan opovrgavaju. Kako inače objasniti dvojcu braće od iste majke i istog oca sa totalno različitom građom tijela? Kroz veći dio svog života pitao sam se to pitanje, ne pronalazeći na njega odgovor. Bilo mi je potrebno uložiti dosta energije, volje i novca (više desetaka tisuća kuna) na edukacije i nutricionistička savjetovanja kako bih doznao odgovor. Neki će reći kako sam lud što sam uložio i potrošio tolike novce na znanje i savjetovanja o prehrani i zdravlju. A moj odgovor svima njima glasi: "Treba li se o zdravlju brinuti kada smo zdravi ili kada smo bolesni? Jeste li čuli u životu kako se netko prekasno javio doktoru?" Kroz odgovor na ta pitanja shvatiti će te jesam li bio mudar u svojim ulaganjima u informacije o svojemu zdravlju...
Vratimo se temi, kroz svoje promatranje ljudi oko sebe i razgovore s njima o njihovoj prehrani (van i u samom savjetovalištu za prehranu koje sam otvorio u partnerstvu sa kolegama), kao i kroz nutricionističke seminare, cijelo vrijeme se govori kako genetika utječe na tijelo u manjinskom postotku. Kako je to moguće? Ako pogledamo one koji imaju ispriku u "genetici", vjerojatnije je kako svoju debljinu mogu zahvaliti svojim roditeljima, podneblju gdje žive i narodnim običajima (ujedno je to i teza ovog bloga, koja će se kroz tekst opravdati). Kako to? Pa od svojih roditelja, podneblja gdje žive i narodnih običaja naslijedili su nešto važnije od genetskog materijala, a to je prehrana! Ma nije moguće? I sam se to pitao, ali poznavajući činjenice kako se čovjek od čovjeka razlikuje u svega 0,1% genoma (provjerite danu informaciju) mislite li kako je zbilja onda genetika kriva za vašu debljinu? Za plavuše kosu ili oči, da za to je kriva genetika. Za spol je isto tako kriva genetika. I za boju kože. A za oblik nogu? Većinom prehrana i vježbanje. A ruke i dlanovi? Isto tako, prehrana i vježbanje. Kako to?
Razlike u obliku tijela najbolje je vidljivo na rođacima. Kod braće i sestara razlika među genetskim nasljeđem je još manja, pogotovo ako govorimo o istospolnim potomcima (dvojci braće ili dvije sestre). Samo kako onda mogu postojati istospolni potomci sa dijametralno različitom građom tijela? Razlika u genetici je premala, kako bi opravdala razliku u tjelesnoj građi tijela. Nije li onda logičan zaključak kako je to rezultat prehrane i tjelesne aktivnosti? Kroz razgovore sa obje sestre ili obojice braće o prehrani saznao sam (i potvrđivao na primjerima) kako su na njihove nazore o prehrani utjecali različiti ljudi, poznanstva, društva i okruženja. Prvenstveno su roditelji ti koji kreiraju prehranu i tjelesnu aktivnost kao male djece, u pozitivnom ili negativnom smjeru. Moglo bi se reći kako je ovdje riječ o onoj staroj "monkey see, monkey do", pa je ovo upozorenje i apel svim roditeljima neka razmisle o svojoj ostavštini svojoj djeci (barem što se tiče prehrane). Kasnije su na prehrambene navike i tjelesnu aktivnost utjecali mnogi drugi utjecaji koje sam već prije naveo, a oni mogu utjecati u pozitivnom ili negativnom smjeru. Pod utjecajem okoline, mode, društva i okruženja ljudi se počinju baviti nekom rekreacijom ili odustaju od nje, odaju se alkoholu i drogama ili piju vodu i čiste se biljnim preparatima, jedu brzu ili zdravu prehranu. Nije moguće?
Već više od dvadeset i pet godina uzimam neki oblik dodatka prehrani, te sam se u zadnjih desetak godina marljivo educirao od strane dvije vrhunske kompanije za dodatke prehrani. Danas surađujem sa liderom na tržištu dodataka prehrani i zamjenskih obroka, sa tržnim udjelom od čak 19%. Svake godine sam na više i više nutricionističkih predavanja koje vode vodeći znanstvenici i doktori znanosti u svijetu, sa brojnim svjetskim priznanjima pa i onim najvećim. O samoj prehrani još se uvijek educiram i uživam u svakom novom otkriću od strane znanosti i novih proizvoda kompanije. A najviše uživam u uspjehu ljudi oko sebe i svom osobnom, bez obzira kakav uspjeh to bio (jedan moj mali savjet, uvijek ostanite optimist). Bio to samo kilogram težine manje, postotak masti manje ili kilogram mišićne mase više…
Nedavno sam sa dugogodišnjim prijateljem (znamo se od početka osnovne škole) otišao u grad na piće. Na putu do grada prijatelj je ogladnio (stara isprika, ne stigne jesti), pa smo zbog njegove želje jesti pizzu završili u jednoj fast-food pizzeriji. Kada uđete tamo i osjetite miris hrane, u meni su se pobudili osjećaj gladi. Da i mi to jedemo, katkada, i znam kako te stvari ne bih trebalo jesti. Ali samo smo ljudi, pa smo pojeli komad - dva takve jedne pizze i krenuli dalje. Dok sam jeo pizzu, gledao sam ljude koji ulaze i kako naručuju. Većinom su se ljudi odlučili uzeti dio i sebi, mada nisu bili gladni ili nisu imali u planu jesti. I pomislim sam sebi: daj se pogledaj, nisi mislio jesti i da nema tvog prijatelja ne bi se sada krcao s pizzom u 23h navečer! Sva sreća znam točno što mi je potrebno sutradan od aktivnosti i kakav oblike prehrane, kako bih se riješio štetnih utjecaja pizze na tijelo. Ali ostala je činjenica kako sam pojeo pizzu, a nisam je trebao. Zašto sam je onda pojeo? Pa nisam bio gladan! I je li glad zarazna, kada je sa prijatelja prešla na mene?
Po mome mišljenju jest, jer cijeli razgovor o hrani i odluka gdje ćemo ići je mene učinila gladnim. Ne gladnim od strane želudca, već gladnim od strane osjetila koja su poželjela osjetiti pizzu na sebi. Neki bi taj fenomen nazvali „gladne oči“, mada se ovdje radi i o „gladnim ušima“ koje su prve čule informaciju o hrani. Pa se pitam, jesmo li mi uistinu toliko blesavi i ne shvaćamo što sami sebi radimo? Ili samo idemo za svojom komocijom oko jela „fine i osjetilima ugodne hrane“ bez razmišljanja o posljedicama? A posljedice vidimo oko sebe ili ispred ogledala kod nekih… I koliko će nas sva ta naša „komocija“ koštati u životu? O samim komocijama sam puno pisao u prošlosti, ovo je samo još jedna od njih. S jednom razlikom, ova ubija puno brže od svih ostalih!

U vrijeme kada su dolazili mobiteli, nekako sam se odupirao svom tom porivu. Znao sam ako ikada uzmem mobitel, kako ću biti dostupan stalno i svima, a to mi se nikako nije činilo privlačnim. Jednom davno jedan novinar uglednog New York Timesa je napisao o izumu telefona: „Kakva je to ludost pričati sa osobom preko žice? Tko bi uopće bio toliko lud, kako bi to želio?“. Mislio sam i još uvijek mislim kako je bio u pravu…
Ipak, kada sam prije 11 godina gledao čijom mreži pristupiti, ni sanjao nisam kako moj izbor može postati tako neprofesionalan. Tih godina pojavio se VIPnet na tržištu kao nova mreža, koja je trebala konkurirati CRONETu (sada T-mobile). Nekako me ta kompanija privukla i postao sam njihov korisnik. Evo iskreno, nisam niti imao puno kontakata sa službom za korisnike, niti sam imao ikakvih problema sa kompanijom kao pružateljem usluga. Nisam to niti trebao, kao korisnik usluge VIPme jer su bonovi zbilja bili na svakom koraku, u svakom bankomatu i (skoro) na svakoj pašteti.
Kao zadovoljni korisnik učinio sam korak dalje, te nakon dugo godina sa VIPnetom obnovio to partnerstvo i postao „Privatni pretplatnik“. Zašto i ne bih, kada je VIP uredno ispunjavao svoje obaveze oko davanja usluga sa svoje strane, dok su plaćanja uredno stizala sa moje strane. Samo jednom se dogodilo kako je plaćanje zakasnilo, jer je jedna kartična kuća (nećemo je sada imenovati) odlučila stornirati „trajni platni nalog“ bez obavijesti. Ali vrlo brzo se stvar riješila sa plaćanjem računa u poslovnici FINAe i storniranjem (rezanjem) kartice. I sada mi se čini kako je to bio jedan od najboljih koraka koje sam napravio…
Nedavno su mi poslovi koje obavljam se povećali, jer sam svojom voljom odlučio neke stvari promijeniti. Tako sam počeo raditi više poslova, koje i danas uspješno obavljam. Pa je tako došlo vrijeme kada se mora krenuti na novi korak, te odabir jednog od smartphonea kao mogućnosti biti povezan u svako vrijeme na svakom mjestu preko velike mreže interneta. Izbor je pao na najnoviji iPhone, ne zbog toga što je to šminkerski telefon, već zbog toga što je jedini mogao obaviti određene funkcije usko vezane za jedan od poslova, a koje nisu bile dostupne na drugim uređajima. Tako je došao iPhone 4 prošlog mjeseca, kako bi trajao svega mjesec dana. U svakoj današnjoj masovnoj proizvodnji postoji „trulih jaja“, u ovom slučaju ipak je „jabuka bila trula“. Rekao sam sebi „Nije važno, to je tako i tako stvar! Odnesi na popravak i srediti će se.“ Tako je i bilo, odnio sam ga na popravak u VIPnetov centar u Zagrebu na Iblerovom trgu. A onda je uslijedilo iznenađenje! Naravno, ne s iPhone uređajem, koji je poslan na popravak i koji će se popraviti, već sa uslugom VIPneta.

Kako sada nemam iPhone uređaj, potreban mi je bio drugi telefon – zamjenski za korištenje. Možete li pogoditi koji je zamjenski uređaj za korištenje umjesto iPhonea od strane VIPneta? To je SonyEricsson K320 iz 2006. godine! Iz početka sam mislio kako se šale, ali su bili ozbiljni! Evo i slika: slika1 i slika2, koje pokazuju uređaj u mojim rukama. Pomislio sam si, uzmi telefon za vikend i srediti ćemo to poslije vikenda… Eto, to je bio prvi dan natezanja uz sloga „Sve za Vas“ ili ipak ne?
Dođem doma i mislim si, baš su te preveslali. Ti kod njih kupiš telefon vrijedan 8199kn (VIPnetova izdatnica sa vrijednosti), a oni tebi uvale zamjenski telefon od 8,19kn. Naravno kako se takvim prastarim uređajem nisam mogao koristiti, pa sam ga brže bolje zamijenio sa nekim od novijih telefona koje sam imao doma. Ali ni ti telefoni nisu mogli na internet, što mi je postalo jako važno!
Kada bih mogao to sa nečime usporediti, to je kao da poslovni čovjek dođe sa najnovijim Mercedesom S-klase (iPhone je poslovni i donekle statusni simbol, koji se može uspoređivati sa tom klasom vozila) u servis jer mu se pokvario, a u zamjenu mu se uvali FIAT 126p iz 1983. godine koji doduše može prevesti čovjeka od mjesta A do mjesta B. Ali definitivno ne može poslužiti svrsi kao poslovno vozilo! Prvom prilikom u ponedjeljak odlučio sam nazvati službu za korisnike, te posjetiti VIPnetov centar.

U ponedjeljak sam se vratio na to prodajno mjesto i vratio im njihov „vrhunski zamjenski uređaj“ (dokument o povratku), te im rekao kako trebam drugi zamjenski uređaj. Naravno, stalno su spominjali kako nemaju druge zamjenske uređaje. Niti se mladi gospodin, inače vrlo arogantan, potrudio dati mi uslugu koju zaslužujem. Preko one stvari je jedva presnimio sve podatke sa jedne kartice na drugu, govoreći mi u par navrata kako nova kartica koju su mi izdali u petak ne radi(stari telefoni koriste SIM, a smartphone uređaji koriste microSIM, pa su mi u petak izdali novu SIM karticu). Naravno kako radi, samo on s njom ne zna raditi, kao što ne zna niti svoj posao. Ali uspio je presnimiti brojeve telefona iz 6 pokušaja na 6 napravi, zbilja profesionalac. Dođeš tamo kao stalni klijent, a on se ponaša kao da mu je uletio netko sa ceste i vuče ga za rukav. Pitam se znači li kompaniji što postoje ljudi koji su 11 godina njihovi klijenti? Žele li oni ostvariti poslovni kontakt sa takvim ljudima, od kojih takav jedan radnik kao što je službenik tamo dobiva svoju plaću? Te na kraju, jesam li tu zbog njega ili je tu on zbog mene? To pitanje se može odgovoriti vjerojatno samo u emisiji „Na rubu znanosti“, ako i tamo. Onaj gospodin u petak barem je bio pristojan, ako ništa drugo. Čak ni moja kooperativnost sa traženjem bilo kojeg smartphonea nije urodila plodom. Naravno, na povratku doma nazvao sam službu za korisnike i objasnio im situaciju. Kako nije išlo sa milom i normalnim dijalogom sa inzistiranjem na usluzi, onda je išlo silom – sa podignutim glasom i žestokim razgovorom. Sramotno je kako jedna kompanija ima toliku neprofesionalnost kod svojih djelatnika i kako kupci usluga trebaju podizati glas kako bi dobili svoju uslugu. U tom razgovoru dao sam im 24h neka mi izmisle, stvore, rode ili sastave neki smartphone, u protivnom će to sve završiti ovakvim jednim podrobnim izvješćem o uslugama VIPneta. Sa još većim razočaranjem je završio još jedan dan, pod sloganom „Sve za Vas“ ili ipak ne?

Trećeg dana nisam si dao mira i kopao sam dalje. Preko „tele sales“ usluge čuo sam se sa jednom pristojnom mladom gospodičnom i rekao joj svoju situaciju. Nažalost mi nije mogla pomoći, ali se isto tako zgražala sa uslugom koju sam kao kupac dobio u VIPnet centru na Iblerovom trgu, u „službi za korisnike“ i „službi za reklamacije“. Tek od nje saznao sam kako postoji opcija uzeti zamjenski iPhone na par dana uz polog od 1500kn, te kako postoji slična usluga za sve ostale smartphone uređaje. „Što trebam napraviti?“ – „Javiti se u isti onaj VIPnet centar.“ Ajde dobro, 1500kn nije malo ali je to samo polog. Možda su danas bolje volje tamo u centru?
Dođem lijepo tamo i kažem im za tu opciju, a davatelji usluge u VIPnet centru na Iblerovom trgu gledaju u mene kao „telad u šarena vrata“. Ništa im nije bilo jasno, čak ni za tu opciju. Prvo su rekli „Nemamo zamjenski iPhone.“, pa „Ne možemo vam ništa ponuditi.“, pa „Ne dajemo niti jedan novi uređaj pod polog.“ itd. Naravno kako mi je prekipjelo, pogotovo kada su opet rekli kako ne daju uređaj niti uz polog. Pa zar misle kako će im osoba ga ukrasti, kada je 11 godina korisnik njihovih usluga? Zar misle kako ću nestati sa smartphone uređajem koji preko svoje mreže i GPSa mogu locirati sa točnom lokacijom? I čini li mi se ili su me opet nazvali „potencijalnim lopovom“ telefona od strane njihovih uposlenika.
Nakon toga nismo imali o čemu razgovarati te sam im se zahvalio na usluzi, kao jednoj divnoj i velikoj kompaniji. Obećao sa službenicima VIPnet centra kako ću ovaj svoj primjer usluge objaviti široj javnosti kako bi se i šira javnost upoznala sa kvalitetom usluge u VIPnetu, te kako bi široj javnosti što bolje pokazao kako funkcionira slogan „Sve za Vas“. Što je previše, zbilja je previše. Ovo su danas napravili meni, sutra nekome od Vas. Je li to usluga kakvu očekujemo pod sloganom „Sve za Vas“?
Za Vas ne znam, ali znam za sebe kako sam se jako razočarao u usluge koje novi VIPnet. Ne kao tehnički pružatelj usluga, čak me ni kvar iPhonea nije toliko razočarao. Ali njihov odnos prema kupcu, odnosno krajnjem korisniku usluge je apsolutna koma. Samo znam kako bih kao certificirani auditor za kvalitetu usluge prema kupcu (ISO 9001:2008) ovakvu kompaniju sa ovakvim primjerom usluge prema krajnjem kupcu srušio kao auditor kvalitete i kako takva kompanija ne bi sadržavala simbol kvalitete ISO 9001.

(Ovaj tekst je produkt osobnog iskustva i sa njime se želi upozoriti ostale VIPnet klijente i korisnike usluga na oprez.)

Na inzistiranje svojih prijatelja i čitatelja ovog bloga, odlučio sam nešto napisati. Već neko vrijeme stalno me priupitaju „Kada će tvoj novi blog?“ Moj odgovor bio je „Kada nađem vremena!“, pa tako i sada pišem ga ponovno.
Kada pogledam što mi se sve dogodilo u zadnjih šest mjeseci i koliko mi se život promijenio nabolje, još ni sebi ne mogu doći. Bilo je tu putovanja na divna mjesta, razgledavanje gradova u dobrom društvu, upoznavanje nevjerojatnih ljudi. Ali više od svega me fascinira kako sam napokon gotov sa nečime, čemu sam posvetio dio svog života i što je bila jedna moja velika ljubav – a to je studij.
Taj studij nije ništa posebno, mada mnogi kažu kako je težak. Vjerujem kako ništa što je voliš, nije teško. Kao i da ništa lagano se ne može istinski cijeniti. A kako je to moja ljubav, točnije jedna od ljubavi (kako ne bi me žene zagutile…), onda mi je još draže što sam platio cijenu tog uspjeha…
Povratak tom dijelu pisanja o teoretskom modelu teme nije bio lagan, uz oba posla kojima se bavim. Ali je bio moguć samo uz snagu volje i fokusiranje. Tih zadnjih dana prije predaje rada spavao sam po 2-3h dnevno, radio kao mrav na dovršetku rada i bezbroj puta ga promijenio. Sjećam se kako mi je vrijeme letjelo koliko sam se zanio u rad, ponekada od 4h ujutro do 8h (kada su ukućani odlazili na posao) je prolazilo kao da vrijeme ne postoji, već samo stranice koje ispunjavam tekstom i grafovima.
Već sutra slijedi mi promocija, ni mjesec dana nakon predaje i obrane rada. A još uvijek nisam se navikao na to, niti mi zvučno stoji zvanje pored moga imena. Čak i sada znam se uhvatiti vikendom dok si uzmem vremena otići negdje ili pogledati nešto na TVu, kako pomislim u sebi „Hej, trebao bi raditi i pisati za studij!“ I prije nego li se okrenem ili ustanem, sjetim se kako to nije tako. Kako sam gotov sa tim dijelom studija, te kako sam predao sve što sam trebao…
I sve ovo što vam sada pišem, ne bi bilo moguće bez mojih novih prijatelja koji su me podučili mudrosti koju su dobili od svojih prijatelja iz posla. Bez te mudrosti moj put do kraja studija bio bi puno teži, a sada nakon godinu dana u novom poslu mogu slobodno reći kako sam nova, optimističnija, mudrija, sretnija i bolja osoba nego li sa prije bio – stoga jedno veliko HVALA. Možda se stoga moji blogovi malo promijene, možda postanu drugačiji… Ali uvjeravam Vas kako iza svih njih stoji ista osoba, te kako je promjena moguća. Stoga ću završiti sa jednom od najvećih mudrosti koju sam ikada čuo u životu, a glasi: „If you don't like how things are, change it. You are not a tree!“

Na početku, moram reći kako je ovaj članak izraz mojih osobnih stavova i mišljenja, te prijenos mojeg iskustva sa kojime sam riskirao najvrjedniju stvar koju imam, svoje tijelo i zdravlje, i sve to kako bih ponovno dobio svoje zdravlje. Ne predlažem nikome da mi vjeruje, dok ne provjeri je li sve što ću reći istina i hoće li to vrijediti za njega ili nju. Možda kod nekih taj put neće biti jednak, možda će biti teži ili pak lakši? Možda kod drugih nije dovoljno samo napraviti jednu veliku promjenu, možda ih je potrebno napraviti više većih ili pak više manjih? A možda si samo na ovakav sličan način mogu pomoći…
Od kako sam se zaposlio u jednoj tvornici, moje osobno zdravlje se pogoršalo. Od nedavno sam saznao kako sam bio izložen i pesticidima, za koje nisam niti znao. Kažem i pesticidima, jer u svakoj tvornici postoji hrpa otrovnih tvari koje se upotrebljavaju u procesima i sa kojima ljudi redovito dolaze u doticaj. Nije ni čudno kako žene u tvornici sve manje odlaze na porodiljni, odnosno teže zatrudne. A o tome kakvi se sve čudni simptomi i čudne smrti javljaju ljudima u tvornici, o tome neću niti govoriti. Samo je i čudno kako u okolici te tvornice nema puno kukaca. Možda nije tome kriva tvornica, već jedna velika šikara pored nje…
Vratimo se onome što točno znamo, moji simptomi su bili preveliki umor, koji bi često rezultirao popodnevnim posezanjem za krevetom i malo sna. Mislio sam kako je to jedini način i jedini izlaz iz situacije, ali mi isto tako nije bilo normalno za mladog čovjeka od svega tridesetak godina biti toliko umornim. I tako je to trajalo gotovo dvije godine, uz pomoć jednih dodataka prehrani koje sam uzimao već desetak godina i koji su imali svoje odlične prijašnje rezultate na meni i na mojim najbližima. Usprkos toga moje glavobolje zbog kroničnog sinusitisa su se pogoršale i bivale sve češće, od kada sam radio u toj tvornici, a s njima i analgetici sa kojima sa samo stišavao osjećaj bol, bolje rečeno otupljivao sebe i svoj osjećaj boli, jer je bol postojala samo me nije boljelo. Stvar je eskalirala do granice podnošljivosti, pa je u planu bila i operacija sinusa, kako bi se otklonila devijacija septuma i omogućilo lakše pražnjenje gornjih sinusa, ali dok ne dođem na operaciju prepisan mi je kortiko-steroid. Osobno, ne znam za vas, ali kod mene je prvo i glavno pročitati „uputu o lijeku“, a kada sam pročitao uputu odvagnuo sam „koristiti ili ne koristiti“ ovaj lijek. Naime dovoljno sam školovan kao intelektualac pa znam kako to nije lijek koji će me izliječiti, već samo sredstvo koje će mi umanjiti simptome, a nuspojave korištenja kortiko-steroida mi se nisu svidjele. Pa ako već moram birati između dva zla, onda sam izabrao analgetike i nastavio dalje živjeti tako svojim polu-životom… Isto tako moj gastritis se pogoršao, pa sam otišao i na pretrage za želudac, na kojima ništa posebno nije nađeno osim jače kiseline u želudcu sa dosta žuči. I ovaj puta poslan sa doma sa navodnim lijekom, koji je opet samo umanjivao simptome, a nije liječio. Sada su to već bile dvije tablete za smirivanje simptoma boli i nelagode, a tek mi je trideset… Tada se moja vjera u (neke) liječnike poljuljala, jer su tretirali simptome, a ne uzročnike bolesti. Možda su predugo bili pod utjecajem farmakoloških tvrtki, pa su rađe odlučili davati recepte ljudima za simptome svaki mjesec, nego li davati lijek za izlječenje uzroka bolesti.
„Ali kako bi se neke stvari poboljšale u životu, potrebno je promijeniti sebe!“ kaže jedan od filozofa i moram reći kako je bio u pravu. Kako moji prijatelji nikada nisu vjerovali u zdravlje i zdraviji način života, onda i nisu bili u određenim krugovima ljudi koji su o tome nešto znali. Ali, kako to obično biva, tek kada je kasno javi se čovjek koji ti može pomoći. U moje slučaju, to je bio moj brat, kojega su mučile druge stvari i koji je, vjerujući drugima, uspio sebi pomoći. Ako nećeš vjerovati bratu, kome ćeš onda vjerovati? I tako sam mu povjerovao kada mi je rekao kako mi može pomoći oko umora kojega sam imao. Rekao mi je kako se moram promijeniti, a na to sam pomislio „dobro, ali kako?“ Poslušao sam ga i napravio jednu malu promjenu u svom životu, samo jednu malu promjenu zvanu doručak. Uslijedile su promjene, a one su bile veće iznutra nego li izvana. Dobio sam nivo energije, kakav do tada nisam imao. Riješio sam umore koji su mi se javljali i počeo normalno funkcionirati. A promjene izvana su se počele pojavljivati, pa sam se polako vratio i u sportske aktivnosti. Ni sanjao nisam kako ću sa hranom riješiti svoj gastritis. A čak ni u najluđim snovima nisam imao pojma kako ću se riješiti kroničnog sinusitisa i bolova u potrošenim patelama na koljenima od sporta. Da mi je netko sve to rekao onda, rekao bih mu „lažeš“ u lice. Ali nekada se isplati probati i nekada se isplati vjerovati, ne samo drugoj osobi, već ljudima koji su prošli slične ili gore situacije i izvukli svoju živu glavu, te vratili svoje zdravlje…
Danas živim drugačijim životom, koji nije opterećen stresom, jer znam više nego li prije i znam bolje što se sa mnom događa i što se prije događalo. Sa čuđenjem gledam reklame za bolne zglobove, jer znam kako nije problem u zglobovima, već u muskulaturi i opterećenju na zglobovima (kod predebelih ili pretilih osoba). Sa čuđenjem gledam žene koje se mažu sa kremama protiv celulita misleći ga riješiti tretmanom izvana, dok se celulit nalazi iznutra. Sa čuđenjem gledam sve te tzv. lijekove koji samo stišavaju simptome, a ne liječe – misleći si kako sam jednom davno i sam bio naivac poput ostalih. I taj naivac je skoro bespotrebno otišao pod nož, ali sva sreća nisam! Dobro sam razmislio o svojim opcijama i odlučio svoj put potražiti na nekoj drugoj adresi. Za mene moderna medicina nije imala lijeka, već samo ublaženje posljedica. A to ublaženje posljedica dolazi često sa cijenom, nekada previsokom cijenom koju nisam želio platiti. Moja je sreća što sam našao tvrtku u kojoj sjede vodeći svjetski doktori, koji pak zagovaraju onaj stari citat Hipokrata „Hrana neka bude vaš lijek, a lijek vaša hrana!" I tako je i bilo, pa sam danas zdraviji čovjek, ali nikako ovo nije kraj. Ovo je samo početak jednog drugog života, boljeg i zdravijeg. A to što su neki doktori se u mojem liječenju se dobro očešali za Hipokratovu zakletvu, ma dobro nisu znali bolje ili su ih loše učili… Jedan od „učitelja života“ kaže „Oprosti drugome i biti će i tebi oprošteno!“…

Svojim nedavnim edukacijama i spoznajama o prehrani, te njenom utjecaju na čovjekov organizam, podsjetio sam se jednog starog članka. U tom članku, nakon otvorenja Kube prema zapadu u obliku turističkih destinacija, mnoge stvari su se otkrile. Jedna od zanimljivih stvari bila je što su neki liječnici (točnije ortopedi) dolaskom na Kubu u vrijeme svojih (zasluženih) odmora su bili zaprepašteni koliko je tamo bilo zdravih starijih ljudi, koji su po cijeli dan pušili cigare, pili kavu i alkohol, te plesali. To je jednostavno bilo totalno drugačije od onoga što ortopedi savjetuju svojim pacijentima u njihovim matičnim zemljama i suprotno onome što su ih učili na fakultetu i u znanosti! Ali na licima Kubanaca vidio se osmjeh, nije bilo boli i uživali su u onome što rade. Iskreno bih volio kada bih našao taj članak negdje na internetu, ali se sve to već zagubilo u košmaru modernih komunikacija. Ali našao sam sličan članak, koji govori kako je kubanska dugovječnost rezultat pušenja cigara, ispijanja kave i „horizontalnog plesa“:
Tajna kubanske dugovječnosti - puno kave, cigara i seksa
I mene je zaprepastila ta spoznaja, pa sam se pitao "može li biti što istine u tome"? Malo sam se raspitivao, pitao ljude u nutricionizmu što misle o tom pitanju i na kraju došao sam do spoznaje preko gledanja slika kubanskih ulica sa starim automobilima. Sada znam kako Vas sve to zbunjuje, ali kada pogledate sliku kubanskih ulica vidjeti ćete puno starih automobila iz sredine prošlog stoljeća. Čini se kako je vrijeme na Kubi stalo sredinom prošlog stoljeća, pa su tako stali u vremenu i automobili koji su dovezeni na Kubu. Od onda (a od tada ima i više od pola stoljeća) do sada, svi ti automobili još uvijek voze najnormalnije po cestama i izvršavaju svoju dužnost prevozeći ljude i stvari od točke A do točke B.

Pogledamo li sliku sa američkih prometnica, vidjeti ćemo hrpu automobila najnovije proizvodnje. Pa je zapravo pitanje: je li nam potreban toliki konzumerizam, ako su i naši stari automobili su mogli izvršiti običnu funkciju prijevoza? Svi mi patimo za nečim novim, misleći kako je to nešto bolje… Ali je li uistinu tako? Uostalom danas nam govore kako su automobili potrošna roba i kako se trebaju mijenjati nakon 3-5 godina, a na Kubi još uvijek voze automobili stariji od pola stoljeća! Čudno, zar ne?

Dugo me mučio odgovor na to pitanje, dok mi se u glavi javilo ono pravilno formulirano pitanje, a to je bilo povući paralele između kubanskog i američkog prometa na cestama sa kubanskom i američkom prehranom. Naime, Kuba je doživjela izolaciju od strane svog velikog susjeda (Amerike), pa svi automobili na ulicama Kube su većinom oni koje je Kuba uvezla prije izolacije. Isto kako je Kuba doživjela tehnološku izoliranost (u koju spada autoindustrija), tako je Kuba doživjela izolaciju u obliku poljoprivrede, pa je na Kubi ostalo staro neizmijenjeno sjeme, za razliku od Amerike gdje je sada većinu sjemena čine hibridi i GMO sjeme (pročitati „Sjeme uništenja“ od F. W. Engdahl), kao i modernijeg načina uzgoja sa raznim herbicidima i pesticidima. Posljedice toga vidljive su na Kubanskim i Američkim državljanima! Jedni su zaostali u tehnološkom razvoju i normalnog su rasta, idealnog BMI (Body Mass Index = indeks mase tijela), žive i bez puno lijekova preko stotinu godina (najveći udio stogodišnjaka u postotku stanovništva), premda stalno plešu – nemaju problema sa osteoporozom i zglobovima, te premda puše, piju alkohol i kavu – nemaju problem sa visokim tlakom ili nekim drugim kardiovaskularnim bolestima. Drugi su krenuli u moderno doba i tehnološki su razvijena nacija, po BMI spadaju većinom u debelo i pretilo stanovništvo svijeta, žive uz pomoć puno lijekova i antidepresiva, imaju velikih problema sa osteoporozom i zglobovima u mladom stanovništvu, te premda manje puše od susjeda – imaju velikih problema sa visokim krvnim tlakom i drugim kardiovaskularnim bolestima (među prvima su u svijetu po srčanim i moždanim udarima).
Premda kubanski slogan tako dobro zvuči („dugovječnost sa puno kave, cigara i dobrog seksa“), on zapravo više je posljedica zamrzavanja (izolacije) Kube nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu su ujedno bile zamrznute i prehrambene navike i poljoprivreda (sjeme) u Kubi. Upravo zbog toga što se Kubanci hrane sa namirnicima iz starijeg (i kvalitetnijeg) sjemena (sa puno više vitamina i nutrijenata od modernijih sjemena) i imaju bolje prehrambene navike (nemaju "fast food" recimo), danas žive i preko stotinu godina, dok mi (Hrvati) kao zapadno-orijentirani jedva možemo dobaciti do 75 godina što je za četvrtinu manje nego li mogu Kubanci sa ovakvim zdravstvom:

Treba li onda bazirati prehranu na zapadni način ili na istočnjački? To ostavljam svakome neka za sebe odluči. Svoju odluku sam već donio prije par mjeseci i od onda mogu slobodno i bez ustručavanja reći: ponovno sam se rodio!

Nakon malog izbivanja od pisanja, što zbog obaveza i oporavka, što zbog neki tmurnih događaja u mom životu i životu ljudi oko sebe o kojima nisam želio ovdje pisati, vraćam se pisanju sa temom koja me sve više okupira. Tijekom ove Korizme nastojao sam pomagati i unaprijediti se kao Čovjek, što Korizma treba i biti. Mnogi Korizmu krivo shvate i gledaju je kroz restrikcije koje sebi sami nametnu, a već sutradan će nadoknaditi sve što im je u Korizmi nedostajalo. Možda je ljudska vrsta toliko jalova i nepopravljiva, pa će uvijek odabrati za sebe kraći i jednostavniji put, često i krivi put ali put kojega je Čovjek sam sebi odabrao.
Prije samog početka Korizme meni je tako u život ušao „novi put“, kojega sam objeručke prihvatio. Od onda mogu slobodno reći kako sam se vratio prirodi, odakle je Čovjek i došao, te se puno bolje od tada osjećam. Mnogi danas su toliko zastranili i misle kako je čovjekova apstinencija od prirode dobra, da ne misle o posljedicama tog puta. A posljedice tog puta nisu često vidljive, jer čovjekov pojam o vremenu se kreće od danas do sutra ili još kraće od sada do sljedećeg sata, dok se posljedice toga odabira pokazuju kroz godinu, dvije, pet, deset ili dvadeset. Je li to pravi put? Za mene jest, jer mi nije svejedno kako će moj život i moje tijelo izgledati za dvadeset godine, te kako će nositi moju dušu: u dobroj i zdravoj ili lošoj i boljoj ljusci. Je li to pravi put za ostale? To treba provjeriti u svojoj okolini, a okolina oko mene je uglavnom umorna i bezvoljna, te debela i pretila. Posljedice toga su naša svakodnevna prehrana i život u „neprirodnim naseljima“ poput gradova. Nažalost i sam živim u gradu, ali u svojim željama i maštanjima o svojemu budućem domu sve češće vidim kuću u prigradskom i mirnom naselju, okruženu prirodom i zelenilom. Za sada i ova promjena koju sam napravio čini me odmornijim i sa više energije, te mi je vratila tijelo natrag u početak mojih dvadesetih…
Kada bi barem Čovjek stao na svojem naumu oko promjena samo u svojem životu, ali njegova hegemonija proširuje se i na njegovu okolicu, čak i na njegove najmilije ljubimce koje drže blizu sebi. Samo kada bi im ljubimci bili srcu blizu, a nisu, nikada ih ne bi kastrirali ili na neki drugačiji način modificirali. Neki zbog izgleda svog ljubimca režu im repove (po nauku prošlih vremena) ili njihove uši, kako bi ljepše izgledali – a čemu? A neki svoje ljubimce kastriraju, misleći kako će tako njima biti jednostavnije i kako će im se ljubimci smiriti. Je li to prirodno za te ljubimce? Nije, pa će vrlo često ženke ljubimaca zbog hormonalnog poremećaja nakupljati vodu i masti u tijelu, što će im štetiti zdravlju preko njihova otežanog hoda i masti koje u sebi talože toksine, a koji su prisutni u prirodni oko nas. A mužjake ljubimaca koje ljudi kastriraju, sve pod izlikom kako bi se ljubimci malo smirili (ali nemiran duh je nemiran duh, nema tu načina za smirenje osobnosti osim odrastanja i psihičke preobrazbe), a zapravo učine sebi i svom ljubimcu veliku štetu jer mu uklone određene mirise (dakle obilježje u vrsti) i hormone, pa ga vrlo često drugi mužjaci bludno napadaju zbog manjka njihova mirisa (obilježja).
Iste stvari radimo i sa životinjama koje su nam hrana, pa piliće i kokoši stavljamo u tijesne kaveze, a svinje i goveda u torove jedva većim od njihove veličine. Kod pilića i kokoši (čak i nesilica koje nose jaja, koja isto jedemo) kavezi se nalaze u redovima, jedni iznad drugih. Hrana koju dobivaju je već unaprijed programirana sa automatskim davalicama, a u toj hrani nalazi se i određeni broj antibiotika koji su potrebni kako u tim uvjetima ne bi došlo do neke zaraze za piliće i kokoši. U tim kavezima kokoši i pilići nemaju jutarnju gimnastiku, ni dnevni, a ni večernju – nečemu o čijoj važnosti su nas učili još u vrtiću i osnovnoj školi, samo ni mi to ne radimo svako jutro (a zašto?). Hranjenje tih pilića i kokoši se vrši odozgo prema dolje, pa samo oni pilići i kokoši koji su u najgornjem redu dobiju predviđenu hranu, a svi oni odozdo dobiju izmet po sebi i po svojoj hrani koju jedu. I onda se čudimo kako nakon pečenja pileta meso otpada na kostiju? Kod svinja i goveda ista je stvar, jer u svojem toru oni žive od početka do kraja svog života. U svom toru te životinje i spavaju i vrše izmet, i jedu i obitavaju tijekom dana. Naravno kako se u tim uvjetima može preživjeti samo uz jake antibiotike, koji se daju svinjama i govedima, a svi ti antibiotici onda završe na svečanom ili manje svečanom stolu tijekom Uskrsa ili bilo kojih drugih blagdana.
Posebna priča pripada izradi šunki i pršuta, pogotovo onih koje se prodaju u već narezanim komadima. U narezanim komadima se nalaze stoga, što je ljudima jednostavnije kupiti po pola kg šunke ili pršuta, ali istina je daleko od toga, istina je zastrašujuća! Naime ono što proizvođači ne žele vam pokazati je kost od tog (obično jeftinog) pršuta ili šunke, jer na njima se nalazi dokaz o brzoj izradi pršuta ili šunke. Svi znamo kako se šunka i pršut moraju sušiti određeno vrijeme na zraku, ali za današnju ubrzanju (kapitalističku) proizvodnju to je nečuveno, pa se pribjegava ubrzanom sušenju mesa. Svima nam govore kako se to radi u modernim sušarama, ali odakle onda one čudne točke na kostima? Te čudne točke na kostima, po navodima ljudi iz industrije (koji ne jedu svoje pršute i šunke), dolaze od ubrizgavanja bakterija kolere, koja sasuši meso, a onda to isto meso napucaju antibioticima koji onda ubiju bakteriju kolere. Dakle, jedenjem takvog pršuta i šunke ljudi u sebe unose bakterije kolere (jer nije moguće ubiti sve bakterije) i veliku količinu antibiotika. Čudimo se onda kako drugi antibiotici ne djeluju na čovjeka tijekom epidemija i pandemija? Pa nije niti čudno, kada smo mi sebe te sve one naše bakterije i viruse u našem tijelu, svaki dan bombardirani sa antibioticima. Normalno je kako će svi ti antibiotici onda ojačati naš sustav, ali i sustav bakterija i virusa, pa će ti antibiotici postati bezvrijedni za primjenu kod bolesnih ljudi. Sljedeći puta dobro razmislite malo o tome zašto pršut ili šunka napravljena na seoskom gospodarstvu i na prirodan način košta barem 100€ ili ćete se trovati sa jeftinim i brzim proizvodima…
I na kraju, dolazimo na vječnu temu „Čovjekovo igranje Boga“ nazvanom GMO. Čudno je (ili nije) kako su samo najvažnije namirnice obrađene kao GMO? Čudno je (ili nije) što sav GMO ne rodi ništa bolje od normalnih uroda? Čudno je (ili nije) što Čovjekovo neznanje je napravilo hranu otrovnom za ljude? Nedavno je savjetodavni Odbor za hranu od Europske komisije nakon testova na GMO kukuruzu objavila kako je GMO kukuruz otrovan za Čovjeka i kako ga Čovjek ne smije konzumirati, te kako se ne smije unositi u čovjekov prehrambeni lanac. Zašto je onda nakon tog izvještaja (i na temelju tog izvještaja) odobren uvoz GMO kukuruza u EU? Želi li se Čovjek namjerno otrovati? Od jedne od najzdravijih namirnica soje, učinili su otrovnu GMO soju, koja je ušla direktno u čovjekovu hranu i čovjekov prehrambeni lanac preko tovljenja goveda i svinja. Od normalne riže napravili su GMO rižu koja niti je hranjiva kao obične vrste, nit ima veći urod, nit bolje nutritivne karakteristike. Ista stvar se dešava sa pšenicom i ostalim žitaricama…
A što je sa ostalom hranom, pitate li se? Možda je samo meni čudno (ili samo u mojem uskom krugu prijatelja) što se rajčice mogu kupiti za Božić! Ma kakve su to rajčice, koje rastu za Božić? A ako ne rastu, kada su onda ubrane? Lani? Preklani? Većina danas poznaje one slatke „začinske rajčice“ koje su velike kao vinogradarske breskve. Možda sam jedan od rijetkih koji je originalno sjeme začinske rajčice donio sa otoka Korčule, a ta rajčica nije veća od muškog (ne ženskog umjetnog) nokta na kažiprstu. Rajčice koje se sjećam iz svog djetinjstva su velike poput vinogradarskih bresaka, a danas su rajčice velike poput dunja. Hoće li skoro biti veće od dinja? Je li to uistinu napredak, ako takva velika rajčica niti nema okus po rajčici. Sa jabukama je ista stvar, narasle su i sve su jednake, a po izvorima WHO (Svjetske zdravstvene organizacije) samo vitamin C u jabuka je smanjen na desetinu prijašnje vrijednosti. To znači kako za jednaku količinu vitamina C potrebno je pojesti danas deset (10) jabuka, a još ne znam nikoga tko je to u stanju napraviti! A isto je i sa nutritivnim vrijednostima u jabuci, jagodi, naranči, limuni, … O tome ne želim niti razmišljati!
Zapitajte se malo kuda idete i kako se hranite, jer onako kako se hranite, tako i živite. Iz hrane dobivate svu energiju i hranjive tvari. A kakvu hranu jedete, to sami razmislite…

Poštovana predsjednice vlade, poštovani ministri,
U svojim lutanjima po svijetu i mnogim poznanstvima na sve četiri strane svijeta, došao sam do nekih informacija i saznanja, koje bi Vi mogli iskoristiti za pokretanje kotača u graditeljstvu. Sadašnje stanje, što zbog niskog standarda i krize, što zbog visokih cijena nekretnina je usporilo samu gradnju stambenih objekata, a ljudi koji su gradili stambene zgrade ostali su bez posla. Dok mladi ljudi, poput mene, nisu u mogućnosti kupiti stan ili kuću, kako bi „savili svoje gnijezdo“ i to sa prosječnim primanjima u gradu Zagrebu. Pitao sam zato malo svoje poznanike, kako je to vani riješeno i dobio neke odgovore, te na temelju njih šaljem Vam dva prijedloga na razmatranje:
1. Ukidanje poreza na promet nekretninom (kod kupo-prodaje), te zamjena tog poreza sa plaćanjem „godišnjeg poreza na nekretninu i posjed“. Vani je to već normalna praksa, po kojoj se ne stimulira kupo-prodaja (manja davanja kod kupoprodaje) i destimulira veliko vlasništvo nekretnina (i posjeda). Zamislite samo jednu manju obitelj, koja mora doći do stana, recimo 60m2 – nije previše, a nije ni premalo za takvu obitelj. Kod kupoprodaje joj smanjite troškove prijenosa, ali svake godine oporezujete stan sa (recimo) 0,1% vrijednosti stana. U gradu Zagrebu nekretnine koštaju oko 2000€/m2, što daje ukupnu vrijednost stanu 120 000€, sa godišnjim porezom od 0,1% po vrijednosti stana, to ispada 120€ godišnje ili oko 900kn. Upravo njima možete pomoći takvom jednom odredbom (ili zakonom), a porez na nekretninu će se plaćati godišnje, kao i na pokretninu (recimo automobil). Dok će velikim posjednicima nekretnina i posjeda, njih taj porez više koštati za onaj imetak koji imaju zavedenog na sebe u zemljišnim knjigama.
2. Uvođenje posebno „poreza na neprodanu nekretninu“, kako bi se stimulirala prodaja nekretnina. Opet, vani je to normalna praksa (pogotovo Nizozemska), kako investitori ne bi (kao kod nas) držali cijene stanova visokim, već bi ih se stimuliralo za što bržu prodaju. Stanovi po gradu Zagrebu tako neće ostati prazni i čekati buduće vlasnike, investitori u građevini više neće moći držati cijenu visokom jer će plaćati porez, u građevini više neće biti „mutnih poslova i investitora“ jer zarada više neće biti 200% (sadašnja izgradnja nekretnine stoji maksimalno 800€/m2, a investitori drže prodajnu cijenu od 2400€/m2), a mladi ljudi – naš budući naraštaj će moći priuštiti si stan u gradu Zagrebu. Meni je normalno kako stanovi u centru grada stoje preko 4000€/m2, ali moraju li jedne Ravnice koštati preko 2000€/m2? Mladi ljudi sa prosječnim primanjima grada Zagreba, mogu dići svega 50 000€ kredita po plaći, dakle 100 000€ zajedno – dovoljno za stan od 40m2 na Ravnicama, što je nedovoljno za buduću obitelj. Može li se tako kupiti stan u gradu Zagrebu, dok investitori „bahato“ drže cijene i ne žele se odreći profita? Dok sa mjesečnim porezom 1% (odnosno 12% godišnje) i mjesečnim plaćanjem tog poreza, može se destimulirati upravo to „bahato“ držanje cijena stanova visokim i stimulirati prodaja nekretnina, te puniti proračun RH. Na taj način, počinje se ponovno vrtjeti veliki kotač u građevinarstvu, jer će investitori morati prodavati i dalje graditi stanove, a ljudi će te stanove moći kupiti! Ali potrebno je u taj zakon postaviti i prepreku, kako investitor ne bi mogao „sam sebi (ili svojima) prodati stanove“, odnosno plaćanja prebaciti sa pravne, na fizičku osobu (pogledati prvi prijedlog) – ako nitko u tom stanu ne živi, odnosno nije prijavljen.
Nadam se kako će ova dva prijedloga, uroditi plodom i kako će se na zadovoljstvo sviju nas biti ukinuti porez koji mediji nazivaju „haračem“. A zamijeniti će se ovakvim poreznim davanjima, koja su u skladu sa praksom EU i koja će donijeti pozitivne pomake i u punjenju proračuna i u gospodarstvu.

p.s. Poslano na adresu predsjednice Vlade, ministra gospodarstva rada i poduzetništva, ministra financija i ministricu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.