Ideje jednog političkog otpadnika

Poštovana predsjednice vlade, poštovani ministri,
U svojim lutanjima po svijetu i mnogim poznanstvima na sve četiri strane svijeta, došao sam do nekih informacija i saznanja, koje bi Vi mogli iskoristiti za pokretanje kotača u graditeljstvu. Sadašnje stanje, što zbog niskog standarda i krize, što zbog visokih cijena nekretnina je usporilo samu gradnju stambenih objekata, a ljudi koji su gradili stambene zgrade ostali su bez posla. Dok mladi ljudi, poput mene, nisu u mogućnosti kupiti stan ili kuću, kako bi „savili svoje gnijezdo“ i to sa prosječnim primanjima u gradu Zagrebu. Pitao sam zato malo svoje poznanike, kako je to vani riješeno i dobio neke odgovore, te na temelju njih šaljem Vam dva prijedloga na razmatranje:
1. Ukidanje poreza na promet nekretninom (kod kupo-prodaje), te zamjena tog poreza sa plaćanjem „godišnjeg poreza na nekretninu i posjed“. Vani je to već normalna praksa, po kojoj se ne stimulira kupo-prodaja (manja davanja kod kupoprodaje) i destimulira veliko vlasništvo nekretnina (i posjeda). Zamislite samo jednu manju obitelj, koja mora doći do stana, recimo 60m2 – nije previše, a nije ni premalo za takvu obitelj. Kod kupoprodaje joj smanjite troškove prijenosa, ali svake godine oporezujete stan sa (recimo) 0,1% vrijednosti stana. U gradu Zagrebu nekretnine koštaju oko 2000€/m2, što daje ukupnu vrijednost stanu 120 000€, sa godišnjim porezom od 0,1% po vrijednosti stana, to ispada 120€ godišnje ili oko 900kn. Upravo njima možete pomoći takvom jednom odredbom (ili zakonom), a porez na nekretninu će se plaćati godišnje, kao i na pokretninu (recimo automobil). Dok će velikim posjednicima nekretnina i posjeda, njih taj porez više koštati za onaj imetak koji imaju zavedenog na sebe u zemljišnim knjigama.
2. Uvođenje posebno „poreza na neprodanu nekretninu“, kako bi se stimulirala prodaja nekretnina. Opet, vani je to normalna praksa (pogotovo Nizozemska), kako investitori ne bi (kao kod nas) držali cijene stanova visokim, već bi ih se stimuliralo za što bržu prodaju. Stanovi po gradu Zagrebu tako neće ostati prazni i čekati buduće vlasnike, investitori u građevini više neće moći držati cijenu visokom jer će plaćati porez, u građevini više neće biti „mutnih poslova i investitora“ jer zarada više neće biti 200% (sadašnja izgradnja nekretnine stoji maksimalno 800€/m2, a investitori drže prodajnu cijenu od 2400€/m2), a mladi ljudi – naš budući naraštaj će moći priuštiti si stan u gradu Zagrebu. Meni je normalno kako stanovi u centru grada stoje preko 4000€/m2, ali moraju li jedne Ravnice koštati preko 2000€/m2? Mladi ljudi sa prosječnim primanjima grada Zagreba, mogu dići svega 50 000€ kredita po plaći, dakle 100 000€ zajedno – dovoljno za stan od 40m2 na Ravnicama, što je nedovoljno za buduću obitelj. Može li se tako kupiti stan u gradu Zagrebu, dok investitori „bahato“ drže cijene i ne žele se odreći profita? Dok sa mjesečnim porezom 1% (odnosno 12% godišnje) i mjesečnim plaćanjem tog poreza, može se destimulirati upravo to „bahato“ držanje cijena stanova visokim i stimulirati prodaja nekretnina, te puniti proračun RH. Na taj način, počinje se ponovno vrtjeti veliki kotač u građevinarstvu, jer će investitori morati prodavati i dalje graditi stanove, a ljudi će te stanove moći kupiti! Ali potrebno je u taj zakon postaviti i prepreku, kako investitor ne bi mogao „sam sebi (ili svojima) prodati stanove“, odnosno plaćanja prebaciti sa pravne, na fizičku osobu (pogledati prvi prijedlog) – ako nitko u tom stanu ne živi, odnosno nije prijavljen.
Nadam se kako će ova dva prijedloga, uroditi plodom i kako će se na zadovoljstvo sviju nas biti ukinuti porez koji mediji nazivaju „haračem“. A zamijeniti će se ovakvim poreznim davanjima, koja su u skladu sa praksom EU i koja će donijeti pozitivne pomake i u punjenju proračuna i u gospodarstvu.

p.s. Poslano na adresu predsjednice Vlade, ministra gospodarstva rada i poduzetništva, ministra financija i ministricu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.

U ove sumorne i promrzle dane, kročeći stazama mog djetinjstva, sjetio sam se nebrojenih ljetnih lutanja biciklom po jugozapadnom dijelu Zagreba. Tom prilikom jedan detalj zapne mi za oko, stanje asfalta sada i po mome sjećanju uvelike se razlikuje. Sada su ceste raspucane sa hrpom zakrpa i ponora (ulegnuća), dok su prije bile u puno boljem stanju – bez zakrpa i ponora. Nad time sam se malo ovaj vikend zamislio i ta misao mi se vrzmala po stalno po glavi. Ove mrzle nedjelje, dok se snijeg zavio po gradu, sjeo sam doma i bacio malo brojke na papir. Brojke koje sam dobio, malo su me iznenadile…
Svi dobro znamo kako se masa osobnih automobila povećala u zadnjih dvadeset (20) godina, jer takav primjer sam uzeo za ulazne podatke iz djetinjstva i sada. Ali koliko se povećala masa osobnih automobila, to obično ne piše u člancima od motornih revija (jer ne smiju, ali to je već druga tema)? Dakle po mome (odabranom) primjeru masa vozila jednog tipa obiteljske limuzine u zadnjih dvadeset godina porasla je za 20%, odnosno sila koja djeluje između kotača (gume) i podloge (ceste) se povećala za 20%. Koliko sam shvatio građevinskog inženjera (prvog pri ruci, koji ima iskustva u gradnji cesta), sile koje djeluju na cestu nisu važne za sam gornji sloj ceste (fini sloj asfalta), već su one važne za temelj same ceste, dakle onaj utabani šljunak koji se stavlja u par slojeva. Za gornji sloj ceste (fini sloj asfalta) najvažnija veličina je „specifični pritisak kotača (gume) na podlogu (cestu)“, koji se zbog širine guma i veličine naplatka na današnjim vozilima smanjio za 15%.
Neki moji prijatelji reći će kako to nije točno, jer se cesta projektira po najvećem opterećenju, dakle po teškim vozilima na našim prometnicama: kamionima sa labudicom, cisternama i kamionima sa dugim prikolicama. Kod njih glavni teret je uvijek bio najteža stavka, a oni sami su ograničeni sa maksimalnim „pritiskom kotača na podlogu“ i „maksimalnoj sili po osovini“, pa su konstruktori održavali jednaku masu kamiona i prikolica, ili je čak smanjivali. A kamioni tako i tako nisu učestala pojava na cesti, već većina vozila su manje obiteljske limuzine. Stoga protočnost obiteljskih limuzina (t/dan) je veća od protočnosti kamiona (t/dan), gdje jedan kamion teži poput trideset (30) automobila!
Po kratkom predavanju od strane građevinskog inženjera, shvatio sam kako se „ponori“ (ulegnuća) na cesti javljaju zbog propadanja „donjeg postroja ceste“, odnosno zbog dvije stvari:
1. loše izvedbe temeljenja ceste, od strane cestara
2. smanjenje dubine sloja u donjim temeljnim slojevima ceste
Iskreno, ni sam ne znam što je gore: neznanje ljudi koji bi trebali znati svoj posao ili sustavna krađa poreznih obveznika od strane cestarskih tvrtki? Tu odluku prepuštam Vama, dragi čitatelji. Samo znam kako su nam ceste sve lošije i lošije, a ono malo što ih je napravi i iznova asfaltira, vrlo brzo dobije na sebi ili zakrpu ili ulegnuće. Neki će reći kako su „popravci normalna stvar“, samo se pitam zašto onda glave cijevi i šahtovi nisu projektirane na trotoarima? Da, to bi bilo teže projektirati i izvesti, ali bi i održavanje bilo jeftinije, zbog manje debljine asfalta. O gužvama neću niti govoriti…
Ostaje mi još samo prilika sanjati o tome, kako ću jednog dana šaht ugledati pored ceste, na svom betonskom postolju... Sanjati o cesti bez rupa i šahtova…

U životu, čovjek dobije par prilika. Ali priliku ponovnog rođenja, ne pruža se stalno. A kada se dogodi, potrebno je izvući barem neki zaključak, barem neki smjernicu ili barem buđenje u nečemu.
Ne tako davno, prije par dana, meni se dogodio još jedan preokret u životu. Vraćajući se sa službenog putovanja, vozač automobila u kojem smo se vozili u jednom, tako nevažnom i neočekivanom, trenutku pri nornalnoj brzini kretanja i sa zimskom opremom na automobilu izgubio je nadzor nad vozilom. Kao i obično, cijelu stvar prouzročila je (naša) loša cesta sa još lošijim poklopcem odvoda, koji je svojom dubinom u odnosu na cestu destabilizirao zadnju osovinu vozila. Premda je vozač bio stariji, ali vrstan u vožnji, uspio je donekle kontrolirati klizanje stražnje osovine oko okomite osi u smijeru kazaljke na satu. Mislio sam kako smo se izvukli, kada me prevarila cesta po kojoj smo se vozili. Tog dana padao je najveći snijeg poslije nove godine i ceste je bila neočišćena, pa je sadržavala trake snijega po sebi i trake očišćenje od vožnje drugih vozila. To je za posljedicu imalo nagli prestanak klizanja i povratak stabilnosti zadnjeg kraja, ali previše nagli koji nas je onda zabacio u klizanje zadnjeg kraja vozila na drugu stranu, kontra od kazaljke na satu. Sve do tada vodili smo ugodan razgovor i pričali o temama sa radija, komentirajući stanje u zemlji i okolici te priče iz tvrtke u kojoj smo radili, ali tada je atmosfera bila napeta da se mogla katanom rezati. Drugo klizanje zadnje osovine nosilo nas je u stranu i van zavoja, ali naš vozač održavao nas je u pravcu ceste sa kontrom na volanu. Još sam gajio nadu kako ćemo se izvući, ali zadnja osovina ponovno je naglo povratila stabilnost i lansirala nas u već treće klizanje, u smjeru kazaljke na satu. Sve nade kako ćemo sa čitavim automobilom izaći iz ovoga su nestale i pojavila su se pitanja o mogućim ozljedama. Sa desne strane ceste, prijeteći su stajali betonski stupovi koji su nosili struju i (možda) telefon. Pomislio sam „samo ne u stup, Bože, samo ne u stup“. Sada već treće klizanje nas je zabacilo pod tupi kut na smjer ceste i pomislio sam „kako ćemo se iz ovoga izvući?“, kada je zadnja osovina ponovno povratila stabilitet i odbacila nas u četvrto klizanje stražnjeg kraja, suprotno od kazaljke na satu. Valjda je u tom trenutku vozač aktivirao kočnice, jer smo se zavrtili na cesti i stražnjim krajem vozila krenuli smo prema desnom rubu ceste i onim betonskim stupovima. U tom trenu opet sam pomislio „samo ne u stup, Bože, samo ne u stup!“, a pogled prema lijevom kraju ceste je odmicao, dok smo se primicali desno kraju. Odjednom auto je došao do kraja ceste i čuo se prvi udarac u vozačeva vrata, prilikom kojeg je stradao vozačev retrovizor i vrata. Taj udarac, opet je promijenio rotaciju u vozilu, ovaj put u smjeru kazaljke na satu, a sa stražnjim krajem udarili smo u povišeno brdašce. To je za posljedicu imalo izdizanje prednje osovine i praktičk smo letjeli u zraku, kada smo svom silinom i mojim (suvozačkim) vratima udarili u sparkirani automobil. Znam samo kako iz trenutka izčekivanja sudara, našao se pored otvorenog prozora. Svo staklo rasulo se po meni, dok sam mirno sjedio na sjedalu. Vozač je uzviknuo „Jesi li dobro? Što sam to napravio?“, a na sebi sam još provjeravao jesu li mi sve kosti čitave. Sva sreća, pa se oboje vežemo, pa smo prošli bez masnica, udaraca i lomova. „Čitav sam!“ rekoh mu, pa nastavih „Sparkiraj auto, moramo vidjeti možemo li dalje!“ Bili smo naime na sred ceste i pravo je čudo (i Božja milost), što nitko nije doletio tog sniježnog dana. Sparkirali smo automobil, kada su ukućani izletjeli van kuće i pitali „Jeste li dobro? Jeste li čitavi? Malo ste blijedi.“ Kako i ne bi bili blijedi, nakon takvog sudara! Sami centimetri su nas dijelili od direktnog udara u betonski stup, a onda tko zna što bi bilo od automobila i nas u njemu. Pogledao sam automobil u koji smo udarili, kojega smo bočno premjestili tri metra. Pomislio sam „Izvukli smo žive glave iz ovoga!“, dok su susjedi donosili retrovizor iz svog dvorišta. Na našem automobilu uništili smo oba retrovizora i suvozačeva vrata, dok su vozačeva vrata čudno se zatvarala ali izgledala neoštećeno. Drugi automobil dobio je udarac u stražnji desni (suvozačev) dio vozila, pa su nastrala svijetla, branik i lim na tom dijelu automobila.
O ljudima najbolje možete suditi nakon nesreće, odnosno onda kada Vam je potrebna pomoć. Obojica smo se tresli, pa smo pisanje „europskog izvješća“ ostavili vozaču parkiranog vozila. Lijepo su nas ugostili na toplom, gdje smo popili čašu soka i dali nam krpu kako bi pokrili otvoreni prozor. Nakon ispunjavanja „europskog izvješća“, krenuli smo dalje prema Zagrebu. Život se nastavio…

Kada razmišljam o tom događaju, znam kako nisam nigdje udario, pa niti glavom o prozor. Ili se možda prozor razbio prije, nego li je moja glava došla do njega. Ali izvukli smo se bez ogrebotine, premda ne i bez posljedica. Barem meni, taj sudar prouzročio je čudne glavobolje, bolove u vratu i povratak jedne stare zaliječene rane. Premda je to loše i ne osjećam se u potpunosti zdrav, znam kako sam dobio još jednu šansu u životu. Život mog kolege i/ili mene, mogao je završiti na jednom stupu u Ivanić gradu, ali život se nastavio. Uz sve moje sadašnje fizičke nedostatke i psihičke fobije (koje sam saznao, kada me frend vozio na medicinu rada), nagradno putovanje na Zemlji nazvano „životom“ se nastavilo...
Meni to znači novu borbu, prvenstveno za oporavak, a onda i za nastavak života. A ponovno dizanje sa tla, uvijek je novi izazov i nova šansa. Obečao sam sam sebi, kako ovu šansu neću prokockati i kako ću krenuti drugačijim putem…

Nakon bombardiranja sa raznim predsjedničkim kandidatima, bacam svoj pogled na njihovu kandidaturu. Ipak su to ljudi, koji će predstavljati Hrvatsku i Hrvate po svijetu…

Predsjednik gradonačelnik
Jedan pomahnitali seljak iz Bosne i Hercegovine došao je u grad, osvojio laskavu titulu gradonačelnika u multietničkom i rastrojenom gradu. Čak ga ni skidanje sa trona zbog pijanstva nije moglo smesti, pa se ponovno kandidirao i pobijedio. Sa njime ima muke i sam predsjednik njegove, sada već bivše, stranke. A tek samo građani grada! Uveo je Poduzeće (neki to zovu i Holding) kako bi pojeftinio komunalije, koje su skočile za više od 50% za vrijeme njegove duge vladavine. Na svakom koraku postavio je „umjetne izbočine“ i to većinom protupropisno. Zone za parkiranje proširio je po cijelom centru grada na čijem je čelu, te ih skupo naplatio – više nego li u nekim europskim metropolama. Ako za njega glasate, zone za parkiranje u metropoli možete očekivati . Ali to ga nije smetalo u njegovom naumu, kao ni onaj pad na ledu. Glasajte za njega, ako želite „poseljačiti Hrvatsku“ uz slogan „uzorat ću Hrvatsku kao konj“. Samo ne znamo, tko će onda saditi na uzoranom polju?

Samodopadni predsjednik brkonja
Ovo je priča o jednom hrvatskom partizanskom sinu, rođenom u Beogradu, ali sa velikom ljubavlju prema hrvatskoj domovini. Čovjeku koji je svoje stranačke kolege iz mladeži nazivao psihičkim slučajevima, samo za to jer ga nisu slušali, a za to nije niti kvalificiran kao rendgenolog. Čovjeku koji je upropastio sve što je dotakao, pa su njegova dva ministarstva u kojima je držao fotelju već dugih desetak godina najveći problematičari i još se grcaju u dugovima. Čovjeku koji je za vrijeme svojeg upravljanja zdravstvenim portfeljem otišao u inozemstvo na operaciju. Čovjeku koji obećava odlaske u parkove, umjesto rada. Čovjeku koji obećava kako njegova obitelj neće profitirati od pozicije predsjednika, dok je za vrijeme njegova boravka u Vladi uvijek profitirala preko nabavke aparata koji nisu funkcionirali…

Sramežljivi predsjednik
Na prvi mah, to je predsjednik koja nitko ne poznaje i sramežljivi je po prirodi. Samo iza te vanjštine krije se dijete odgojeno iz miješanog braka od jednog starog izdajničkog hrvatskog UDBAša i ortodoksne srpkinje. Kako „jabuka ne pada daleko od stabla“, pa tako nije ni sada. Ovaj predsjednički kandidat svoju poveću karticu podebljao je pisanjem optužbi Haškog suda za naše generale, dok je ostatak imovine naslijedio preko oduzimanja imovine poštenim hrvatskim građanima za vrijeme jugo-komunističkog režima. A njegovi učenici sa pravnog fakulteta nemaju riječi hvale za njega, ali niti jedan od njih? „Uistinu je to zmija, koja krije svoje noge“ i ne nadahnjuje ni naš pomladak...

Nezadovoljni predsjednik
Ovo je priča o jednom hrvatskom posebnom građaninu, kakvi i jesu njegovi žitelji u županiji, rođenom u Kopru, ali sa velikom ljubavlju prema Hrvatskoj domovini. Ili barem on tako govori, dok protestira protiv svega hrvatskog, protiv ljudi koji promoviraju Boga i obitelj. Kampanju koju vodi usmjerena je mlađima od osamnaest, jer oni vole stripove i jedino bi takvi glasali za njega. Ujedno je to glavni „gramizljavac“ u Saboru, koji nosi laskavu titulu sa najviše minuta govora. Ako treba ubiti atmosferu u UN, samo pošaljite njega i dobiti će te čovjeka koji će uspavati svjetinu. I sami Fidel, bio bi ljubomoran na njegovu minutažu govora, kao i na njegovu kampanju kojoj samo nedostaje zvijezda na onim crvenim plakatima i uzdignutim rukama…

Poduzetni predsjednik
Ovo je priča o jednom hrvatskom građaninu, koji je ostvario „američki san“, ali mu je Hrvatska ostala u srcu. Tu veliku rupu nadomjestio je povratkom iz Amerike i pokušajem kandidiranja za predsjednika. U biti radi se o običnom bahatom amerikancu, koji ovdje pokušava prodavati američki san usred Europe. Sa poslovnim vezama veže se sa raznim (mračnim) američkim lobijima, te nekim utjecajnim skupinama i osobama iz američkog političkog života. Pravo pitanje je „što takav predsjednik ima za ponuditi u Hrvatskoj“ i „kakve interese takav predsjednik zastupa ispred svojih lobija“? Mene plaši što bi taj poduzetni predsjednik „poduzeo“ oko Hrvatske i hrvatskog pitanja…

Predsjednik znanstvenik
Ovo je „oksimoronska“ priča o jednom hrvatskom građaninu, rođenom u Bosni i Hercegovini, sa velikom ljubavlju prema hrvatskoj domovini. O čovjeku koji brani branitelje i njihov status, ali devedesetih je pobjegao glavom bez obzira u Ameriku. O čovjeku koji se hvali znanstvenom karijerom, a samo je supotpisivao znanstvene radove. O čovjeku koji se hvali predavanjima na uglednim američkim sveučilištima, a sveučilišni profesor nikada nije bio. O čovjeku koji poziva na „poštenje“ i pokazivanje imovinskih kartica, a i sam je bio upleten u mutne poslove sa laboratorijima s ove i one strane Atlantskog oceana. Sam po sebi proturječan, izgubljen u vremenu i prostoru. Je li to predsjednik za Hrvatsku?

Predsjednica oštrokondža
Ovo je priča o jednoj hrvatskoj građanki, koja samo donekle voli hrvatsku domovinu. Inače kandidat „male stranke, velikih lopova“ za poziciju predsjednice, koja je upletena u većinu malverzacija svojih stranačkih kolega. Premda educirana, to je osoba pokvarenog karaktera. Kako inače okarakterizirati osobu koja se „ponosi krvavim rukama svoga djeda“, koji je kao zapovjednik bio jedini i odgovorni u „krvavom prosinačkom pokolju“? Čudno je samo koliko ta osoba ima prijezira prema hrvatskim braniteljima i generalima, a u isto vrijeme veliča svog djeda koji je počinio još i gori zločin prema civilima. Čudno je i kako ona vjeruje u „državu bez krađe“, dok njeni stranački kolege su sami sebi namještali poslove u Vladi, radili prenamjenu gradskih zemljišta u gradu Zagrebu zakidajući „djecu sa posebnim potrebama“, itd. Takva osoba sa dvostrukim standardima samo je potvrda kako visoka hrvatska politika koketira sa ortacima…

Plava predsjednica
Ovo je još jedna priča o pokušaju pokojnog predsjednika koji je želio stvoriti novi naraštaj žena u politici, gdje je „plava predsjednica“ dobila jednu od par uloga. Sam eksperiment je završio krahom, a vrlo brzo nakon predsjednikove smrti „plavuša“ zbog svađa bježi iz stranke (u čemu je novac igrao veliku ulogu), te osniva svoju stranku. Kao bivšem crvenom članu, desničarstvo je stran pojam pa ne uspijeva uvjerljivo nastavljati tu politiku. Ali koliko god bila neuspješna u političkoj kampanji i politici na prenošenju i plasiranju ideja, vrlo uspješna je bila na novčanom planu. U samo pet godina koliko je boravila u uredu predsjednika, opskrbila se (zajedno sa svojim partnerom, sadašnjim ministrom) sa vrlo interesantnim zemljištima u okolici grada Zagreba. Treba li nam još jedan oportunist?

Predsjednik maneken
Ovo je priča o jednom hajdučkom sinu, koji se uspeo po trnovitom putu i uspjelo mu je ono, što je rijetko kome. Kao članu crvene knjižice, uspio se vrlo brzu uspeti, pa je sa trideset godina postao generalni direktor jedne velike cementare. Ta crvena knjižica nije ga smetala u njegovoj preobrazbi u desničara, pa postaje istaknuti član jedine stranke koju su nazivali „pokret“. Preko političke podobnosti dolazi na više različitih funkcija, dok na kraju ne sjeda na čelo komore. Tamo mu uspijeva napraviti jedinstvenu stvar na svijetu, zakonski propisati „plaćanje komore“ od strane svih gospodarstvenih subjekata, čime isisava veliku količinu novca iz hrvatskog gospodarstva, a ništa ne nudi zauzvrat. To je čovjek o kojemu se naveliko priča kao ekspertu, ali probajte otići u komoru i pitati par pitanja oko pomoći za otvaranje tvrtke u Hrvatskoj, pa će te saznati koliko je komora efikasna i kvalitetna organizacija kojom „maneken“ predsjedava.

Predsjednik zagorac
Premda je rođen u Beogradu i bio vezan uz neke socijalističke ideje, ipak se radi o obrazovanom čovjeku koji voli hrvatsku domovinu. On nije, kao njegov otac, istaknuti desničar mada posjeduje desničarske ideje i vrijednosti. Ali on nije ni ljevičar, premda od tamo preuzima socijalnu pravdu i pitanja. Ekspert je na pitanju „diplomacije, te vanjske i unutarnje sigurnosti“, praktički idealan za hrvatskog predsjednika. A kako su Hrvati bili sretni samo dok su bili pod „zagorcem“, bio on Joža ili Francek, ovaj kandidat bio bi jedini pravi kandidat za funkciju predsjednika… Čudno, zar ne?


p.s. ostali kandidati nisu obrađeni, jer ne prezentiraju ništa zanimljivo, niti imaju uvjerljivi postotak podrške.

Poštovani ministre, g. Karamarko

Prošli puta kada sam Vam pisao, uzeli ste moj prijedlog u razmatranje. Nadam se kako će se taj plodni trend nastaviti, jer znam kako Vama su potrebne nove ideje, a njih meni ne nedostaje.
Ovaj puta javljam Vam se sa jednom zamjerkom, koja me već neko vrijeme smeta. Samo rijetko odvojim vremena za staviti to na papir, što zbog poslova koje radim, što zbog rada na završnom radu. A možda me tek sada, u ove kratke dane i duge noći upravo to zasmetalo, a radi se o „lampašima po našim prometnicama“.
Premda jesam kršćanin i lampaši mi imaju određeno duhovno značenje, ipak mislim kako njima nije mjesto na našim prometnicama, već na grobljima (gdje mrtvi i počivaju). Usprkos toga lampaši se mogu vidjeti po našim prometnicama pogotovo u ove tamne dnevne sate, a i noćne također, gdje smetaju i ometaju vozače čineći tako jedan „ne-sigurnosni element“ na našim prometnicama. Pogotovo se to odnosi na one „moderne lampaše“ sa treptajućom LED diodom (koji niti nemaju nikakvo duhovno značenje, jer nemaju plamen), a koje svojim treptanjem mogu dovesti do epileptičnog napadaja (kod ljudi sklonih tom oboljenju) ili do zasljepljenja svojim treptanjem. Dakle, obje verzije lampaša ne bi se trebale stavljati uz prometnice, jer na taj način ometaju vozače, koji su i onako danas preopterećeni horizontalnom i vertikalnom signalizacijom, a i svojim osobnim problemima u životu. Ako im omogućimo samo jednu manje stvar na prometnicama koja ih neće ometati, učinili smo im upravljanje vozilom lakšim i naše ceste sigurnijima. Osim toga, trebaju li nam ceste biti opločene križevima? Zamislite samo kako to depresivno izgleda drugim vozačima i turistima koji dolaze u našu zemlju. Koliko to depresivno djeluje na samog vozača i opterećuje ga psihički?
Ironično, ali lampaši su zabranjeni na našim prometnicama po članku 15. stavak 1., a kazna za (fizičku) osobu koja postavi lampaš (koji spada pod osvijetljene objekte) iznosi čak nevjerojatnih 2000 kuna. Čisto dovoljno, kako bi se popunio državni proračun u sljedećoj godini. Stoga apeliram na Vas kao utjecajnu osobu, naredite kažnjavanje odgovornih osoba (njihove obitelji, koje će te naći u kompjutorima po mjestu nezgode) koje ostavljaju lampaše po našim prometnicama, jer im tamo nije mjesto! Ali isto tako dajte javnu izjavu, kako bi se oni odgovorni stigli prilagoditi i ukloniti lampaše koji se nalaze na našim cestama.
Osim toga, zamislite kako bi to izgledalo kada bi svi mi stavljali svijeće tamo gdje su nam drage osobe umrle ili poginule. Već znam kako bih morao dvije svijeće zapaliti (zajedno sa mnoštvom) pred bolnicama, a jednu u jednom zagrebačkom parku. I to su samo lampaši za preminule iz uže obitelji, do prijatelja još nisam niti stigao…A vjerujte, kako ih je previše poginulo i otišlo prerano...

Kada jednom vidimo svoje slabosti i poteškoće, otvore nam se oči i progledamo. Barem je kod mene tako i trebalo bi biti kod svih, jer ne bi smjela postojati nepremostiva prepreka na putu do cilja. Ali cilj prije toga mora biti zadan, inače je potrošeni rad jednak nuli.
U životu do sada puno puta sam uvidio svoje slabosti, koje sam popravljao. Za sebe mogu reći kako ne prepoznajem osobu koja je hodala Zemljom prije desetak godina. Ona je doduše sličila na mene, ali njene slabosti činile su je ranjivom, a njene poteškoće su je sputavale.
Danas isto tako, kao i svaki normalni čovjek, susrećem se s poteškoćama na svom životnom putu. Neke od njih su manje i lakše, neke su veće i izazovnije. Ono što me razlikuje od većine ostalih je mogućnost prelaženja tih poteškoća. Često se taj prelazak dogodi kao od šale, pa me nekolicina ljudi pitala „kako si to uspio?“ ili „kako si to platio?“ – ali niti sam stvari ilegalno platio, nisi sam čudom uspio. Za svaki problem, postoji rješenje, to što ga u nekom trenutku ne vidimo, to nas čini ljudskim bićima. A ljudi, kao ljudi, na svome putu griješe i spotaknu se, ono što ne shvaćaju je kako je griješiti ljudski. To nije opravdanje za svo zlo na svijetu, već za pojedinačne nenamjerne incidente. A ono najvažnije od svega je naučiti kako se nositi sa tom greškom, kako se „izdignuti sa poda“ i ispraviti učinjenu grešku. Možda se neke greške i ne mogu ispraviti, ali iz njih se svakako onda može izvući pouka. A pouka je ono što nas onda oplemenjuje, jer i pouka iz loše stvari čini određeno znanje, pa sljedeći puta nećemo krenuti tim putem…

Nedavno sam se ulovio u priču o državi i njenom uređenju sa jednom poznanicom, pa sam se podsjetio nekih stvari. U svojim putovanjima po svijetu, kao i razgovorima sa mnoštvom ljudi koji žive po cijeloj zemaljskoj kugli, uvijek se pričalo o „prevelikom državnom aparatu“ u tim državama. Mi, Hrvati, ponekada mislimo kako je to samo kod nas prisutno, ali taj fenomen je iz davnine poznat i zove se „stalni rast državnog aparata“. Doduše kod nas nije toliki problem oko „prevelikog državnog aparata“, (koji doduše je prevelik) koliko je problem sa „prevelikim neefikasnim državnim aparatom“! A to nas sve čini nesretnim, jer svi mi ulažemo određeni novac u Hrvatsku i njenu imovinu preko poreza, koji se onda (većinom) rasipa na neefikasne ili nekvalificirane radnike, te neefikasnu papirologiju koja usporava ionako državni aparat. Ali vrijeme buđenja dolazi i u Hrvatskoj, jer „balon se prenapuhao i samo što nije se raspuknuo“…
Ono što me još čudi u Hrvatskoj je uloga određenih političkih stranaka u kreiranju politike, koje su ili pobrkale imena ili obmanjuju javnost. Pogledajmo samo programe i nazive stranaka: jedni koji u nazivu imaju „socijalistička“, uopće nisu za svoje vladavine provodili „socijalnu politiku“, već „tvrdi kapitalizam“; dok druga stranka (sada) na vlasti više provodi „socijalistički kapitalizam“, a pripada hrvatskoj desnici koja se zgražava socijalizma. To ljude zbunjuje, isto kao i hrvatski jezik.
U svojim premišljanjima i pisanjima, utipkao sam jednu riječ bez početnog slova i cijela rečenica je dobila dijametralno suprotnu misao. Pa sam se zapitao, zašto je riječ „slagati“, toliko slična riječi „lagati“? Slagati se s nekime oko nečeg, je dijametralno suprotno od laganja nekome o nečem (ili nekom). A to nije jedini primjer, jer su Hrvati pobrkali hrpu riječi. Recimo svi govore kako se žene udaju, a žene „ud ne mogu dati“, već samo muškarci. Za muškarce se govori kako se žene, a muškarac ženom ne može postati (premda nekim muškim primjercima je to uspjelo u braku).

I onda za kraj, ostavljam malo mjesta za misli koje su mi došle preko zadnjeg intervjua jednog od ponajboljih hrvatskih znanstvenika (namjerno neću otkrivati ime, već se potrudite čitati malo pametne i školovane ljude iz Hrvatske). On je u svom intervjuu govorio o novom buđenju ljudi, novom uređenju koje je potrebno u današnjim vremenima krize i padu „novog svjetskog poretka“ koji sada vlada svijetom. Krizu naime nisu napravili siromašni, već bogati kako bi srušili „prijetnju sa dalekog istoka“, očistili „svoje dvorište“ (pogotovo oko tajnih bankovnih računa) i porobili ostatak radnog pučanstva, odnosno kriza je umjetno stvorena i umjetno održavana (što nam nekolicina pametnih stalno je i govorila). A svi oni koji su se povodili za idejom kako je to prava kriza, te su shodno tome vukli i krive poteze, su nestali. Doduše, ta umjetna kriza je trajala dovoljno dugo, da bi izazvala pravu krizu u društvu, koja je „rasplamsana medijima“ stvorila krizno stanje u većini zapadnih zemalja.
Razmislite malo o sadašnjosti, te je li današnjem čovjeku sa šestim ili sedmim stupnjem naobrazbe (VSS i VŠS) dovoljan rad u njegovoj tvrtci za „pristojan i dostojanstven život“? Ili je potrebno raditi dva posla, kako bi se uspjelo „priskrbiti dovoljno za obitelj“? Te koliko zapravo imamo „kvalitetnog vremena sa obitelji“ u današnje vrijeme, kada radimo dva posla? Ili samo trčimo od posla do posla, čudeći se kako nam djeca tako brzo rastu? Vrijeme je buđenja i stvaranja novog poretka…
Ono što je „sarkastično“ u cijeloj toj priči, je ideja kako će to biti nešto vrlo slično „holističkom socijalizmu“; kojega desnica u Hrvatskoj se grozi iz dana bivše države, ali je desnici vrlo bliska sa politikom koju provode; dok hrvatska ljevica toliko voli socijalizam, ali ga za svoje vladavine nije prakticirala…

Već neko vrijeme ovaj tema mi okupira misli. Već neko vrijeme slažem si je u glavi. Već neko vrijeme pokušavam u svojoj glavi naći rješenje izlaza… Ali ga ne nalazim! Samo postoje sve veći i veći problemi, koji se nadvijaju nad ljudski rod te su glasnici njegove propasti.
Jedan mudar redatelj složio je jedan od (zapravo više njih, ali ovaj je važan) epskih filmova, današnjem običnom čovjeku nerazumljiv i neshvatljiv, ali mudrim i inteligentnim ljudima upalio je taj film jedno malo „crveno svijetlo“ za početak „opće opasnosti“ – kako sami filmaši to nazvali „red alert“ (crvena opasnost, obično proglašavana na podmornicama i ratnim brodovima, ali i SF filmovima sa svemirskim brodovima). U tom filmu citiran je jedan od najvećih povjesničara i filozofa dvadesetog (20.) stoljeća sa citatom: „A great civilization is not conquered from without until it has destroyed itself from within“ („Velika civilizacija nije osvojena izvana, dok se nije uništila iznutra“).
Zamislimo se malo nad time, upijmo tu rečenicu kao spužva i profiltrirajmo ju malo kroz sve nas. Meni je trebalo neko vrijeme i evo što sam shvatio: ljudskom rodu dani su odbrojeni! Volio bih kada bih bio u krivu i kada bih sve to bila laž i iluzija. Ali moja strahovanja potvrdio je i sam nobelovac James Lovelock u jednom od svojih nedavnih intervjua.

Zašto to govorim?
Možda samo kako bih nekome natuknuo kako je udio CO2 u zraku na Zemlji prešao 387ppm, ali zabrinjava li to koga? Kažu znanstvenici kako ne bi smio prijeći 330ppm, kako bi održali klimu unutar prihvatljivih granica. (CO2 ppm -1 i CO2 ppm - 2)
Možda stoga što u svim klimatskim simulacijama koje sam do sada pogledao nema niti jednog utjecaja kompjutora, štednjaka, mikrovalne ili žarulje? A svi ti uređaji pretvaraju električnu struju u toplinu, odnosno zagrijavaju mikroklimu, koja onda zagrijava makroklimu - naš planet Zemlju.
Znate li kako obični stolni kompjutor bez monitor troši oko 100W snage? Znate li kako je 99% tog vremena kompjutor opterećen sa 1% svoje procesorske snage? Znate li kako upotrebom cijele snage procesora i grafičke ukupna potrošnja kompjutora će se na oko 120W? Čemu onda imati kompjutore stalno upaljene, ako ne obavljaju nikakav koristan rad?
Znate li kako obična žarulja sa wolframovom niti emitira između dva (2%) do dva i pol posto (2,5%) svijetlosti, a sve ostalo odlazi u toplinu? U usporedbi s compact fluorescent lamps (CFL, malim fluorescentnim žaruljama) kojima imaju daleko manju potrošnju struje (dakle i manju količinu energije troše i izbacuju u obliku toplinskog ili drugih zračenja) i efikasnost od sedamnaest (17%) do dvadeset i jedan posto (21%). (CFL žarulje i njihova zamijena starijih verzija sa wolframovom niti)
Znate li kako niti jedna klimatska simulacija nema utjecaj pušača na zagrijavanje Zemlje? Pitam se zašto pušači nisu uračunati, kada 1.1milijarda ljudi na svijetu puši (planetarna konzumacija cigareta)? To je ujedno jedna šestina (1/6) ljudske populacije na Zemlji (populacija ljudi na Zemlji)!
Znate li kako električnu struju, bez obzira dobijemo ga iz zelenog ili naftnog izvora, preko devedeset posto (90%) slučajeva ćemo ju emitirati u oblicima toplinskog zračenja?
Znate li kako je više od tri četvrtine (više od 3/4 ili 75%) električne energije dobiveno iz fosilnih goriva?
Znate li kako nuklearna energija zagrijava okoliš, premda nema emisiju CO2 (utjecaj nukleanih elektrana na okoliš)?




Jeste li se zapitali što o Vašem životu i svijetu u kojemu živimo?
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada omogućuje samo-zatrovanje ljudi lošom hranom? A danas to rade i prehrambene i farmaceutske tvrtke. Čemu inače služe svi oni emulgatori (E brojevi emulgatora), od kojih su mnogi štetni? I zašto ih ne uklone iz proizvoda, ako su štetni? Ili je važnija samo „ekonomska računica“ za razvoj tvrtki? Samo tko će im kupovati proizvode, kada ljudi obole ili umru?
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada omogućuje ljudima kontracepciju, dok ujedno im truje rasplodne organe? Ispijanje tih silnih tableta može dovesti do velikih hormonalnih i/ili srčanih tegoba, što je dokazano (problemi kod uzimanja kontracepcijskih pilula). Ali se i dalje priča o tim tabletama kao najboljoj zaštiti za neželjeno začeće. Neželjeno što? Pa oni koji su dovoljno odrasli za seks, trebali bi biti dovoljno odrasli i za preuzimanje odgovornosti! Zar ne?
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada zagovara strahotu abortus? Ne samo kako je to moralno pogrešno, već (često) može dovesti do kasnije neplodnosti kod žena (problemi kod abortusa). Ali razmišlja li itko danas o tome?
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada prihvaća gluposti poput „planiranja obitelji“ ili „neželjenog začeća“? Kakve su sada to gluposti? Kao neće ljudi imati novca za podizanje djece. Ma nemojte, molim Vas! Jesu li Vaši roditelji imali dovoljno novca za Vas? U većini slučajeva NISU! Pa su Vas svejedno rodili i svejedno odgojili i svejedno su Vas podigli na noge. Kakve su onda to gluposti? Za dijete se nađe još novca! Barem danas ništa nije sigurno, pa onda ni novac koji imate u đepu. Kako onda možete „ne planirati (nešto tako lijepo kao) dijete“? Ili smo potpali pod marketing farmaceutskih tvrtki i njihovih vlasnika, koji ne žele dijeliti novac na više pripadnika u ovom svijetu?
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada ljudi prakticiraju sterilizaciju životinja, što zbunjuje same životinje oko njih? A steriliziraju i sebe same, samo je pitanje u kojoj državi živite. Od nedavno postoji i istraživanje kako će sterilizacija muškarcima pomoći oko seksualnog života (članak u Nacionalu). Mene to straši. A Vas?
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada istražuje presađivanje maternice u mužjake? (presađivanje maternice muškarcima) Tvrdi se kako će to poboljšati parovima imati djecu. Ali pitaju se koliko je to zdravo za mužjake uzimati ženske hormone?
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada omogućuje odgoj i/ili dobivanje djece parovima koji jednostavno prirodno nisu sposobni sami ih imati (potpomognuta oplodnja)? A priroda je lijepo napravljena sa principom „preživljavanja najsposobnijih“. Čemu se onda miješati? Još mogu prihvatiti kako slabima možemo pomoći oko preživljavanja, što je humano ili socijalna politika civilizacija. Ali dopustiti takvima da se razmnožavaju je doslovno vođenje civilizacije u propast! U Sparti su slabe ubijali bacanjem u bunar, te ih u djetinjstvu podvrgnuli testovima izdržljivosti. Oni najsposobniji su preživjeli i postali ratnici. Tako su oni uspjeli sa petstotinjak ratnika zaustaviti perzijsku vojsku, ali to ne bi napravili sa „slabićima iz umjetnih epruveta“. A što možemo onda očekivati od „razmnoženih slabića“? Hoće li oni moći preživjeti krize, rat, glad ili što im već život baci pred njih? Moje je mišljenje kako neće! A mi i dalje nastavljamo takvima, koji su se ili bolestima oštetili ili su oštećeni rođeni, davati pomoć prilikom razmnožavanja. Čemu? Bolje im dajte nezbrinutu djecu iz raznih prihvatnih domova…
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada živi u zgradama sa puno stanova, koje su idealno leglo za štakore i žohare? I zašto nema štakora i žohara na selu? Je li i to još jedna dogma iz „ekonomske računice“ za držanje ljudi na što manjem području?
Živi li čovjek danas u skladu s prirodom ili protiv nje, kada pije umjetna pića koja su dokazano otrovna, dok iz lijenosti ne želi ocjediti sok od naranče? Za Coca colu je dokazano štetno djelovanje (kritike na Coca-Colu), ali se svejedno pije. I svejedno niču nove verzije kopija Coca cole, sa upitnom kvalitetom proizvoda i tko zna kakvim sastojcima. A nije samo Coca cola u pitanju, već i drugi proizvodi: Tangerina, Orangina, Sweeps, itd. I zašto prirodni sokovi imaju (štetne) emulgatore? I zašto „zdrava pića“ poput Cedevite, imaju (štetne) emulgatore, te se prodaju pod „zdrava pića“?

Zapitajte se sva ta pitanja, prije nego li bude kasno! Zapitajte se, prije nego li neka od strašnih bolesti ne zakuca Vama na vrata. Zapitajte se dešava li se rak nekome drugom? Ili neplodnost? Ili srčani udar? Zapitajte se jesmo li i mi malo krivi za stanje našeg organizma?

Bi trebalo bi pisati na svakom od nas, velikim tetoviranim slovima. Čak ne tetovirano, već duboko urezani nožem u tkivo (isto onako kako je Aldo urezivao reformiranim nacistima u filmu Inglorious Bastards), kako bi nas uvijek podsjetilo na gluposti koje radimo. O čemu se zapravo radi? O našim zakonima, naravno!
28. srpnja 2004. godine izglasan je jedan od boljih „Zakona o sigurnosti prometa na cestama“ (dalje u tekstu ZoSPnC) u kojemu je po prvi puta u potpunosti zabranjeno upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola (članak 199.). Bio je to hrabri korak, kojemu su se pobunila rulja i zakon je primio oštre kritike, ali svi smo se vozili i pridržavali zakona. Pod utjecajem restoransko – kafanskih (ispravnije bi bilo reći kafićkih, ali zbog pogrdnosti odabran je balkanski izraz kafane) lobija, taj zakon je pokleknuo i 06. lipnja 2009. godine donesen je novi ZoSPnC. Premda je novi zakon donio „drakonske kazne“: bile one novčane, oduzimanje prava upravljanja vozilom ili čak lišavanjem slobode – bravo, napokon! Ipak gospoda u Saboru, Vladi i na Pantovčaku su pokleknuli pred restoransko – kafanskim lobijem te ponovno dozvolili upravljanje vozilom pod utjecajem 0,5‰ alkohola u krvi. Čemu onda sva ona strka i izglasavanje prošlog zakona? Je li se Vuk nasitio, a Ovca ostala cijela? Ili je to samo naš mentalitet oko izglasavanja zakona, pa ćemo nešto zabraniti, kako bi to kasnije dozvolili? Šećemo se tako pijano prvo lijevo, pa onda desno, a EU nam se podsmjehuje sa takvim zakonima…
Uzmimo na primjer jednu drugu ozbiljnu članicu EU, Švedsku, u kojoj je maksimalna tolerancija za alkohol 0,2‰ u krvi (link, izražen u postocima). Ujedno slobodno se može reći kako se radi o zemlji u kojoj je običaj popiti neki alkohol za dobrodošlicu, odnosno grijanje u hladnim i dugim zimskim noćima. Pa ako jedni Švedi se mogu toliko promijeniti, zašto to ne bi mogli i mi? Ne bih znao na to odgovor, ali znam kako Švedi (onakvi kakvi jesu) su otišli korak dalje konstruirali automobil sa „uređajem za alko-testiranje“, što ne bi bilo ništa čudno, jer ih već imaju Toyota/Lexus i još par automobilskih kompanija. Ono što je specifično za taj uređaj je onemogućavanje paljenja automobila ukoliko je vozač pod utjecajem alkohola! Ono što je još hrabrije od toga dolazi od zakonodavstva, koje je propisalo kako svi automobili koji se prodaju u Švedskoj od 2012. godine nadalje moraju imati takve uređaje ugrađene u automobile!

Pitam se, osjećam li se osobno jedini ovdje u ovoj državi kao konj ili ima još takvih? Kada će se napokon neke stvari zabraniti jednom zauvijek i ostati takve? A takvi zakoni su kod nas brojni – uzmite samo zadnji primjer sa Zakonom o ograničenju uporabe duhanskih proizvoda…

Jučer su nas englezi nazvali „fašistima“, a mi (uključujući i MVPEI) šuti. Možda bi trebalo podsjetiti upravo te engleze, ako oni to već ne znaju, kako su fašiste (i ustaše) riješili Saveznici (kojega su i oni bili dio) davne 1945. godine. Pod tim riješili, mislim na sva ona suđenja sa egzekucijama koje su organizirali Saveznici, ali i ona masovna ubojstva po raznoraznim jamama i poljima poput Bleiburgškog – za koje su englezi direktno (ili indirektno) krivi. Nazivati nas „fašistima“ je u najmanju ruku nepristojno, kada bi i bila istina. Ovako je to samo jedna „teška uvreda i kleveta“ od strane jedne države koja bi nam trebala biti prijatelj… Ili Velika Britanija (kojega je Engleska dio) to nije? Možda bi im trebalo reći kako smo, i Njemačka i mi, zajedno s Velikom Britanijom u nečem što se naziva Sjeverno – Atlantski savez, ili kraće NATO. A prijatelje, bili oni bliski ili dalji, nije pristojno nazivati „fašistima i ustašama“ u svojim dnevnim glasilima…
(cijeli članak se može naći ovdje)

Prije tjedan dana druga članica tog istog NATO saveza odbila je izručiti kapetana JNA, Dragana Vasiljkovića. Možda im je to ostatak od bivšeg patronata, ali davno su oni prestali biti „Kažnjenička kolonija“, pa je potrebno izručiti ljude za koje se to traži, pogotovo za „ratne zločince“. To bi, u najmanju ruku, bilo pristojno i zakonski provedivo – ako „oni tamo dolje“ znaju što je pristojno, kada su ljude druge boje kože držali pod „florom i faunom Australije“ do 1973. godine! Možda ne znaju kako Hrvatska postoji više od devet (9) stoljeća, a njihova država još nije ni treće (3) stoljeće navršila…
Tom prigodom Dragan Vasiljković, optuženik za ratne zločine i lažno predstavljeni Daniel Snneden, nas je nazvao „fašistima“. Možda su ga slabo učili u školama koje je pohađao (pogotovo onim od JNA), ali „fašiste“ su upravo počistili oficiri JNA, koja je proizašla iz „partizanskih vojnih odreda“ kao regularna vojska eSeFeRJot. To što njemu takve stvari nisu jasne i što se ne može ni sa pedeset i četiri (54) godine kontrolirati, pa cijelu jednu državu i njene državljane naziva „fašistima“ je njegov osobni problem – kojega bi u najmanju ruku trebalo riješiti na sudu, zbog klevete i teške uvrede cijelog jednog naroda, ali i svih državljana republike Hrvatske.
Treba pri tome imati na umu kako se jedan (puno) mlađi spisatelj i urednik ovog bloga neće poslužiti tako niskim udarcima, te gore navedenog neće nazivati opisnim prilozima ili epitetima iz, davnog nam, Drugog svjetskog rata! Možda to govori o jednoj kulturi i dostojanstvu naroda koji živi na ovom
(članak iz Slobodne Dalmacije)
(članak iz dnevnik.hr, uredništvo novaTV)

I onda se sjetim nečega iz naše ne tako davne prošlosti. Sjećanje na taj dan još mi je svježe u pamćenju i čini mi se kako je bilo jučer, a desilo se prije osamnaest godina. Bio je to u „neko drugo vrijeme“, kada smo stali svi kao jedan i održali jednu lijepu bukvicu svim tima kapetanima i generalima JNA (a i ostalima), rekli im tko smo, što smo i odakle smo:

Možda su oni zaboravili kako „s Hrvatima se ne ide sa đonom“, već samo s kulturom. A na nekulturu uzvraćamo samo „paljbom“! Živi bili, pa vidjeli što će biti večeras na stadionu…

Rijetko što mi može dignuti tlak samim spominjanjem, a jedna od takvih stvari je „prodavanje zelene magle“ zamotane u celofanski priređen „politički korektan govor“ i pušten u eter širokom slušateljstvu i gledateljstvu. Naravno, taj program je kupljen, odnosno emitira se „pod pokroviteljstvom“, ali pitam se gdje jedna od nadležnih (i napih brojnih) državnih Agencija kako bi se uplela u takvo zavaravanje „svojih građana“. Ili njima (državi) odgovara takvo „zeleno reklamiranje“, bez obzira što se zavarava svijest (svojih) građana. Bitna je samo prodaja fosilnih goriva zajedno s (naravno) državnim nametima, pa „dok je Vuk (država) sita, biti će dovoljno za sve“! Eh, do sada to je tako prolazilo „čuvenom APP metodom“, ali ne i dalje. Ovo je XIX. stoljeće i u njemu čovjek se budi iz zaspanosti, okreće novi list i ne priznaje na „mazanje očiju“…
Vjerojatno mnogi od nas susretnu se s tom emisijom barem na Hrvatskom radiju, dok se vučemo po bezpreglednim kolonama po našim gradovima trošeći u našim metalnim ljubimcima upravo ta ista fosilna goriva. Neke druge dokači emisija na programu Hrvatske radio – televizije ili na jednoj od privatnih/regionalnih televizijskih kompanija. Radi se o emisiji koja je napravljena za našu (mada više nije naša) velebnu kompaniju INA-u, koja se na taj način želi približiti – bolje rečeno dodvoriti građanima, pogotovo zbog raznih krivičnih procesa podignutih protiv INA-e, odnosno njenih rafinerijskih postrojenja koje ugrožavaju živote naših građana koji žive u okolici rafinerije (a i šire). Čim čujem uvodni dio te emisije javi mi se poriv za bljuvanjem, pa brže bolje prebacim kanal slušanja ili gledanja. Kako i ne bih, kada znam koliko su fosilna goriva „prljava industrija“? Meni nije potrebno slušati priče o tome kako je INA „zelena kompanija“, jer svi dobro znamo kako INA to nije! U samoj srži, INA je tvrtka koja se bavi fosilnim gorivima, pa „zelena“ ne može niti biti. Eventualno zelenija, ali samo za kontrast ili dva u odnosu na tmurno sivilo „naftnih kompanija“…
Jer kada bi INA bila zelena, onda bi već danas omogućila svojim građanima kupovinu biogoriva, ali nije! Dosta je novih automobila već osposobljeno za korištenje bio-etanola E15, dok neki rijetki sretnici (poput mene) voze automobile koji mogu bez problema voziti i s E85 gorivima. Što mi to znači, kada takvih goriva nema na našem tržištu? Ali to (očito) ne sprječava INA-u biti „zelenom kompanijom“, dok se s automobila oko njenih rafinerija skida „masni crni talog“ sa svih površina…
Kada bi INA željela biti zelenija, ne bi spaljivala onolike količine plina na svojim rafinerijama, već bi ih iskoristila za dogrijavanje nečeg ili predložila HEPu izgradnju novih sapnica za plin širokog spektra, kako bi omogućili spaljivanje takvog „tehnološkog viška“ sa nultom stopom iskoristivosti! Pretvorbom te energije kroz Termoelektranu Sisak ili na neki drugi način (plinskom turbinom na primjer), barem bi se taj plin pretvorio u neki drugi oblik energije: električni ili toplinski (za dogrijavanje stanova) – tako svejedno.
Dotaknimo se i INA-nih sponzorstava, koja su leglo čudnih interesa. Kako drugačije nazvati tvrtku, koja za sportove u kojim se koristi njen energent ne daje ni lipe. Dobro, jedan jedini vozač je sponzoriran od strane naše INA – ali to je jedan od njih stotine. A nije baš kako nisu talentirani, jer neki od njih voze i po WTCC natjecanjima, dok neki voze Europsko prvenstvo, a treći samo Prvenstvo Hrvatske. Čak su odustali i od sponzorstava bilo kojeg od „oktanskih natjecanja“ u Hrvatskoj, pa je Delta jedva održana uz pomoć „Croatia osiguranja“. Ali nema veze, možda će naši nogometaši, rukometaši, košarkaši ili atletičari ići brže ako se napiju „Supera 98“? Samo se nadam kako im nitko neće dati „Euro-Diesela“, jer će trokirati na igralištu…
Lista ponude INA-nih goriva je zanimljiva, ali ni u njoj nema „bez sumpornih goriva“ (skraćeno „BS goriva“), koja se već sada mogu naći na drugim crpkama. Dok svake godine (bilo koja) Vlada RH pogoduje INA-i oko prodaje zastarjelih i prljavijih goriva (primjeri ovogdišnji, 2005., 2001., itd.) sa velikim udjelima nečistoća u gorivu, dok u isto vrijeme ta ista Vlada govori o „čistoj i netaknutoj Hrvatskoj baštini“ koju treba očuvati. Točno, treba tu baštinu očuvati, ali ne od drugih, već od nas samih!
Pitam se, kako se INA pripremila za 2010. godinu, kada će se početi primjenjivati ovogodišnji Zakon o biogorivima za prijevoz? Čisto me zanima koliki će biti doneseni nameti u listopadu ove godine, kako bi se počeli naplaćivati već 01.01.2010. godine? I hoće li se nameti staviti na benzinska goriva, kada nigdje u Hrvatskoj ne postoji bio-etanolsko gorivo?

Sve su to pitanja koja INA svrstavaju u dio „naftnih kompanija“, koja nisu „zelena grana industrije“, već „siva eminencijska industrija“ koja vlada zemljanim resursima i narodima strahovladom, pod okriljem „Sedam sestara“…

Poštovani ministri,

Već duže vrijeme razmišljam si o nevjerojatnoj situaciji „zabrane upotrebe mobitela za vrijeme vožnje vozilom“, dok je u isto vrijeme dozvoljeno pušenje cigareta/cigara u automobilu za vrijeme vožnje vozila ili kao suputnik. Ako je već „upotreba mobitela“ toliko opasna za volanom, kako bi onda okarakterizirali „vožnju s upaljenom cigaretom/cigarom“? Govorimo o otvorenom korištenju tinjajućeg žara, prilikom obavljanja (relativno) opasne radnje – upravljanja vozilom. I sami znate kako je automobil (zakonski) okarakteriziran kao prijevozno sredstvo/stroj kod čijeg (ne)stručnog upravljanja se može počiniti radnja sa teškim tjelesnim posljedicama ili (ne daj Bože) smrtnim posljedicama. Stoga Vas molim, što prije uvedite ovu odredbu o zabrani pušenja u automobilima, kako bi povećali sigurnost prometa na našim cestama!

Biti ću toliko slobodan i nabrojati samo par problema, koji se javljaju prilikom pušenja u automobilu:
1. Jedna ruka je vozaču zauzeta (isto kao i s mobitelom), pa nije u mogućnosti kvalitetno upravljati vozilom!
2. Dim cigarete nadražuje oči, što inače nije toliki problem na otvorenom prostoru. Ali na zatvorenom zadimljenom prostoru je veliki problem, pogotovo kada za upravljanje vozilom u najvećoj mjeri trebate vid za dobro uočavanje objekata kojim vozač prilazi i/ili prilaze vozaču. Stoga i pušenje od strane suvozača trebalo bi biti zabranjeno, jer ometa vozača. Dok je pušenje od strane vozača, još opasnije, jer izvor dima (cigareta) još bliže očima koje upravljaju vozilom.
3. Moguće komplikacije kod trešnje pepela cigarete, odvraćaju pozornost vozača sa ceste. Kod pušenja cigareta nije slučaj kao s radio uređajem u automobilu na kojem stisnete jedan gumb i onda ste mirni, dok radio uređaj svira. Ovdje se radi o dvadesetak do tridesetak ponovljenih akcija, prilikom kojih se vozač koncentrira na trešnju pepela, kako si ne bi „zaprljao automobil“, dok se za to vrijeme vozač ne koncentrira na cestu ispred sebe!
4. Moguće opasne komplikacije kod opadanja upaljenog dijela cigarete (žara) na pod ili (još gore) sjedalo vozača/suvozača automobila, sa mogućnosti izazivanja požara.

Nakon uvođenja novog Zakona o ograničenju upotrebe duhanskih proizvoda, koji jasno definiraju zabranu pušenja u zatvorenim prostorijama, nije li došlo vrijeme uvođenja zabrane pušenja u vozilu unutar Zakona o sigurnosti prometa na cestama (kasnije u tekstu ZoSPnC). Bilo je rasprave o tome, ali se reklo kako se ne može ograničiti radnja na privatnom posjedu – pokretnini. A kako onda članak 192. ZoSPnC jasno definira zabranu upotrebljavanja (privatnog uređaja) mobitela za vrijeme vožnje? Možda stoga jer je „razgovor na mobitel“ opće-opasna radnja za vrijeme vožnje vozila. Kako onda „pušenje za vrijeme vožnje“ nije opće-opasna radnja? U istom tom članku moguće je nadodati i zabranu pušenja – što bi svakom vozaču koji je ogluši o ZoSPnC uvelo kaznu od 500 / 1000kn (zavisni ima li vozač važeću „vozačku dozvolu“) za pušenje za vrijeme vožnje. Mislim kako se radi o mudrom potezu, koji će državi u donijeti lovu, kazniti prekršitelje i dovesti do svijesti vozača, kako je njihova jedina radnja koju moraju obavljati „pratiti cestu i promet na njoj“!
Isto tako moguće je uvesti kaznu i za suvozača preko članka 162. ZoSPnC, ako puši cigarete/cigare za vrijeme vožnje, te na taj način utječe posredno na vozača i neposredno na druge sudionike u prometu!
Pogotovo se može kazniti vozač i suvozač, koji puše u vozilu, dok prevoze dijete ili maloljetnika, te tako nepovoljno utječu na zdravlje djeteta. Na taj način ZoSPnC, bio bi usklađen i s Obiteljskim zakonom (kasnije u tekstu OZ) o srbi za zdravlje djeteta, što se nalazi u članku 87. OZ.

Na ovaj način kažnjavati će se prekršitelji, koji ugrožavaju sigurnost prometa na cestama. A do kraja godine moguće je na ovaj način pokupiti još nešto novca u proračun RH. Možda dodatni porezi nisu jedini način za prikupljanje novca, već postoje i drugi – inteligentniji – načini za prikupljanje novca. Kazne za prekršitelje, su samo jedna od takvih mjera…

(ovakva dva pisma, poslana su ovih dana Ministru zdravstva i socijalne skrbi te Ministru mora, prometa i infrastrukture)

Na ovom, sada već uzavrelom planetu Zemlji, mnogima već odavna „kuha u glavi“. Kako drugačije objasniti sve stvari koje se dešavaju u svakodnevnom životu? Kako objasniti sve te silne prijevare i pljačkanja? Kako objasniti sva ta ubojstva iz ljubomore prema nekome ili nekim lažnim stvarima poput „materijalnih dobara“? Kako objasniti taj put i trčanje za slavom i novcem? Kako objasniti toliko grcanje bogatstava kod „pohlepnih ljudi“?
Današnji dan, ovaj svijet na malenom Plavom planetu, takvim ljudima govori STOP! Današnji dan „18. srpnja“ će se od sada slaviti kao „Mandelin dan“, koji će promicati ideje slobode i jednakosti, humanitarnosti i empatije koje je promicao Nelson Mandela. Današnji dan, svaki od nas trebao bi učiniti neku dobru stvar ili se obvezati činiti dobre stvari za: društvo oko sebe, za ljude oko sebe, za one koji možda nisu u stanju učiniti nešto za sebe i za one bolesne, kojima je to najpotrebnije.

Stoga pozivam sve Vas čitatelje i ljude „dobre volje“, nek otvore svoje srce i nek daju dio svog vremena i dio svog srca za „više ciljeve“. U ovo doba ratovanja po Africi, Aziji i Južnoj americi, došlo je vrijeme kada ljudi se moraju pogledati u ogledalo i vidjeti što su od sebe napravili. Nekima od nas, ta kruta realnost se neće svidjeti, ali ta realnost je istinita!
Rat je, uz ostale izume čovječanstva, postao stalna prijetnja nama i našem „unutarnjem miru“, jer ga viđamo svaki dan na: našim ulicama, u informativnim emisijama, u vijestima koje čitamo i u nekim daljim zaraćenim zemljama. Nekim ljudima je uspjelo iz takve grozote, napraviti i „umjetnost“ – a neki su iz sveg tog zla načinili „umijeće ratovanja“, koje pak – začudo – govori o Miru!
A Mir, što je to? Odakle ono potječe? Odakle dolazi?

Ne znam za Vas, ali moj mir potječe iznutra. U svom životu našao sam nešto što mogu činiti za druge i to već dugo činim. Od nedavno započeo sam i na promicanju te humanitarne ideje i informiranju ostalih o njoj. A kroz tu ideju, našao sam svoj „unutarnji mir“, jer jedino čineći dobro možete pomoći ovom „napaćenom planetu“. A kako i sam Nelson Mandela kaže: It always seems impossible until its done. (Oduvijek se čini nemogućim, dok se ne učini.)
Tako i sada, sve Vas pozivam: učinite jedan korak naprijed svaki dan, to je ukupno šest milijardi koraka za cijelo čovječanstvo! Moj korak zove se "Play for Life - P4L"... Uskoro više o tome!

Ovih dana teče burna rasprava o ovom Zakonu, a najviše se o tome očituju „farizeji“ iz bliskih redova te oni pobornici svega „ne-normalnog, ne-tradicionalnog i ne-konzervativnog“. Moje mišljenje se razlikuje od njihovog i to iz mnogo razloga, a najmanje onih kršćanskih! Premda jesam kršćanin i katolik, premda vjerujem u Boga, imam isto tako svoj intelekt i svoj stav o svemu – bez obzira na uvaženu instituciju Crkve. Možda imam i odgoj, te jasnu granicu između „dobra i zla“, koju mnogi nemaju ili rado prelaze iz osobnih potreba…
Proći ću ovdje par ključnih točaka u ovom novom Zakonu, o kojima se i najviše piše, neke ću i preskočiti jer sam mišljenja kako ih je ministar dovoljno dobro obrazložio:

Zabrana oplodnje nevjenčanim parovima
Kao tradicionalista i konzervativac (bez obzira koliko to jadno zvučalo čitateljima, jer ovaj blog pišem zbog sebe, a ne zbog popularnosti i drugih čitatelja), podržavam ovaj prijedlog. Ako netko živi u „izvanbračnoj zajednici“, to je njegova osobna stvar. Ali ako želiš dijete, onda moraš pokazati jednu „obvezu“, stupiti u brak s svojim partnerom/partnericom. Čak i nismo tako „konzervativno zatupljeni“, pa ovdje se nije inzistiralo na „crkvenom braku“, već je dovoljan i onaj „svjetovni“ – kojega od milja nazivam „brak dok mi ne dosadi“.
HZZO je spreman pomoći svakome! Ali njihova „ruka pomoći“ traži određenu garanciju. A brak je jedna od garancija, koja omogućava „medicinski potpomognutu oplodnju“. Pa ako će HZZO potrošiti novac poreskih obveznika na skup postupak oplodnje nečijih žena, onda će u tu skupinu žena sigurno biti samo one koje su dovoljno zrele i dovoljno su sigurne u svoju ljubav da mogu reći sudbonosno „DA“. Isto vrijedi i za njihove muževe!

Zabrana oplodnje ženama bez partnera
Zovite me opet „tradicionalistom i konzervativcem“, ali za podizanje djeteta poželjno je imati oba roditelja. Može biti i kako se ljudi rastave, život ih odnese na drugu stranu – to je njihov osobni odabir u koji ne želim ulaziti. Ali imati dijete, uvijek znači određenu odgovornost – bili mi u braku ili ne bili.
Osim toga, na jetra mi idu one „karijeristice“ i „lezbače“, koje bi htjele na ovaj način dobiti dijete, jer kada bi one bile u stanju naći si „muškarca“ i zadržati ga, onda ne bi bile same te ne bi imale ovaj problem oko traženja „medicinski potpomognute oplodnje“! I da, ovaj zakon je i protiv donošenja na svijet djece „homoseksualnih parova“, što podržavam. Tako i tako „homoseksualci“ uvijek govore kako su „genetski predodređeni za homoseksualnost“ – pa je to argument više, kako svoje „genetsko nasljeđe“ više ne bi produžavali duže od svog života!

Zabrana zamrzavanja embrija
Pa svakom normalnom čovjeku, poznato je kako „nastaje Život“… A za one koji to ne znaju: Život nastaje onog trenutka kada spermij oplodi jajnu stanicu. Stoga zamrzavanje embrija, bila bi još jedna u nizu „eugeničkih praksi“, koje su već i previše zastupljene u našem društvu! Da, dobro ste pročitali, eugeničkih praksi – jer ne postoji drugi naziv za tu praksu, osim toga naziva. Premda se mnogi drugi „tretmani“ skrivaju od tog zloglasnog imena, pa se nazivaju „kontracepcijskim pilulama“, „planiranjem obitelji“, „sloboda izbora“, „abortus“ i slični… Mnogi od njih su i gori od ove prakse, i mogu ih samo nazvati „narcisoidno egoističnim brutalnim barbarskim činima“.
A za sve one žene, koje su biološki uskraćene za normalnu trudnoću, iskreno se suosjećam sa svima Vama. Premda za kraj ovog odlomka moram preobraziti našu staru poslovicu i reći: Tko se jednom Eugenike laća, od Eugenike i plaća!

Zabrana anonimnosti donora
Do sada svi „donori“ spolnih stanica, bili su anonimni. Od sada prekida se ta praksa, pa svi oni koji svoje spolne stanice rasipaju okolo po svijetu, moraju znati kako je moguće za osamnaest godina (ili više) otvoriti vrata svojem djetetu na kućnom pragu. Možda će to mnoge odvući od (odvratne) ideje prodaje spolnih stanica, ali opet ću se poslužiti poslovicom, ovaj put iz Biblije: Kako siješ, tako ćeš i žnjeti!

I na kraju, reći ću nešto onima koji nikako ne mogu imati djece, ovaj tekst nije namijenjen protiv Vas. Na kraju krajeva, postoji puno ostavljene djece u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi čiji je osnivač Republika Hrvatska i domovi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi o strane drugih osnivača, koja bi bila presretna kada bi dobila ljubav oba roditelja. Možda je vrijeme okrenuti se oko sebe, pronaći drugo rješenje vašeg problema i usrećiti nekoga. Možda najbolji primjer je obitelj Boban, kojima nije važno je li dijete biološki njihovo ili nije. Eh, kada bi i drugi bili toliko otvorenih nazora, a ne egocentrično zatupljenih svojim biološkim nasljeđem…

Gledam sve ove dane uvaženu gospodu u Hrvatskom (državotvornom) saboru (onome kome je smetala riječ državotvorni je već dva metra pod zemljom – pa me zabole komentari oko toga; dalje u tekstu Saboru) i one po drugim egzekutivnim funkcijama vlasti, te si razmišljam kakvu je to stoku hrvatski narod izabrao za svoje predstavnike u Saboru? Kažem to stoga što se na obje strane „kukuruzišta“ mogu se naći loši klipovi sa puno rupa umjesto zrnja…
Kada netko to pogleda upita se: Postoji li koji kršćanin od svih onih tamo u Saboru? Te kakvi su to mulci tamo koje država toliko plaća za mudrost donošenja zakona, ako se ne prestaju vrijeđati?
Već sam o tome pisao nekim uvaženim ljudima koji rade na nacrtu novog Ustava RH, ali od svega toga s druge strane čuo sam muklu tišinu. Tražio sam od svih njih malo preispitivanja, dostojanstva i želju za normiranjem „osnovnih predispozicija za kandidature u Sabor, Vladu i za Predsjednika“. Pitam se kome smeta u naše „vijeće mudraca“ pod nazivom Sabor staviti samo ljude sa visokom stručnom spremom (odnosno sedmim stupnjem obrazovanja) ili više? Sutradan se može dogoditi situacija kada će neki „kmet“, „pastir ovaca sa brda“ ili „cigo“ doći u Sabor, u naše „vijeće mudraca“ samo sa osnovnom ili srednjom školom…

Gledam nadalje ovu „crkavicu od serije“ sa Slovenijom, koja je dokuferila i samim Slovencima. Jasno je kako u ovo doba krize se na jednoj i drugoj strani mora naći neka tema, samo kako se ne bi pričalo o otkazima, nezaposlenosti, padu standarda i državnom gubitku. Ali ovo je postalo gore od same Santa Barbare, za kojom moja baka čezne…
Pa nas onda neka tamo lijeva država sa nekim entitetima zafrkava sa ulaznim kvotama, kršeći propise CEFTAe koje je i sama potpisala. Ne bih se ništa čudio, ali ta država ne zna gdje joj je glava, a gdje joj je rep – što je i dokazala nedavno, gubeći osnovni međunarodni dokument svoje postojanosti, Daytonski sporazum.

Gledam sve ove ljude okolo, pa i one koji rade na hrvatske državne blagdane. Jest, kako mi crvena/lijeva linija jugokomunista/antifašista nije mila. Ali to je stoga što su jednu pobjedu nad zlom nazvanom fašizam i nacizam, zamijenili sa drugim zlom nazvanim komunizam i Jugoslavija! Moje su roditelje, prijatelje, kumove i rodbinu proganjali u ovoj miloj mi zemlji i van nje. Kao netko tko je, „zbog toga što je bila sramota biti bogat“ (citat jednog pokojnog pjesnika), ostao bez (gotovo) pola Slavonije. Pa je jedno veliko zlo dugo šest godina, zamijenilo jedno drugo (nimalo manje) zlo dugo četrdeset i pet godina…
Kao takva osoba, nikada se neću pokloniti hrvatskim antifašistima, jer su nisu ništa bolji od nacista i fašista. Jedni su proganjali hrvatske židove, a drugi su proganjali svoje Hrvate!
Ali ću taj dan obilježiti kao dan ustanka za oslobođenje Europe od strane nacista i fašista, jer je to ono što taj dan u sebi nosi. Pa mi, ni uz svo to gađenje prema komunistima i Jugoslaviji, ne pada na pamet taj dan raditi. Ni osobno na nekim poslovima, ni u tvrtci u kojoj radim (a koja taj dan obilježava)…
Postoje i oni koji to krše, pa dakle krše i osnovni dio Hrvatske države. Državne blagdane nisam osobno propisao, niti je neki tamo lijevi Pero ih propisao. Njih je donio Sabor, kao vrhovno i zakonodavno tijelo RH. Njih se mora poštovati i njih se mora obilježavati. Ali onda se na TV nađe neka „koza“, glasnogovornica neke tamo drugorazredne tvrtke i kaže, citat: „Moramo pitati svoga odvjetnika vrijedi li poništenje neradnih nedjelja od strane Ustavnog suda isto tako i za državne blagdane?“ Pa kada bi postojao izbor za Miss Gluposti, delegirao bi je kao predstavnicu Mrduše Donje. Vjerojatno je sebi ispala strašno jako pametna sa tom izjavom, ali je samo pokazala kako ne razlikuje „svetu nedjelju“ od državnog, k tome i komunističkog, blagdana…

Ma koliko se mi trudili, napretka nema. Ni sa ovih osamnaest godina, imamo navršenu punoljetnost! Ali samo brojčano…

Već duže vrijeme može se vidjeti kako Hrvat često diže ruku na Hrvata. Čovjek bi pomislio kako se radi o sukobljenim plemenima, ali Hrvati su ujedinjeni od X. stoljeća! Stoga, u čemu je onda problem kod nas Hrvata?
Mnogo stvari kod nas Hrvata još nisu razriješenih, a trebamo li se napokon pokrenuti i krenuti u budućnost, potrebno ih je riješiti! Krenimo od naših početaka, dolaska Hrvata na ovo područje… Do sada još nije razjašnjeno odakle potječu Hrvati, jer u cijeloj priči samo je jedno sigurno – ne potječemo od Slavenskih plemena, što se naveliko pričalo u doba bivše eSeFeRJot države, jer je to odgovaralo tadašnjem „političkom miljeu“ kako bi nas ubacio u Južne Slavene i njihovu državu. A sve to je i dokazano genetskim podrijetlom Hrvata, o čemu se često zna govoriti u povjesničarskim krugovima, te „iranska teorija“ porijekla Hrvata koja se piše u novije vrijeme kada ne postoji „politička cenzura“ od strane komunističkih vlasti…
Isto tako nisu razjašnjene mnoge kulturološke stvari, kao recimo Tamburica. Premda se njeno porijeklo u Europi pripisuje Hrvatima, nitko sa sigurnošću ne može reći odakle je tamburica došla? Premda mnogi misle kako je tamburica izvedenica iz mandoline, to se nikako ne može prihvatiti od normalnog obrazovanog čovjeka, a kamo li stručnjaka. Mandolina je instrument se sastoji od četiri para žica, odnosno od šest pari žica (prijašnje verzije). Dok se tamburica (misli se na prim), sastoji od jednog para žica i tri solo žica. Neki povjesničar govore kako je tamburica došla od Turaka i njihove najezde, ali svakome tko je vidio turski Tambur kristalno je jasno kako je to još jedna od gluposti u nizu, koje se pokušava prodati Hrvatima. A zapravo radi se o tome kako je tamburica instrument koji ima korijene sa kurdskim (staro – perzijskim) tembűr (jedna solo i jedan par žica), koji pak ima korijene u indijskoj verziji tambura (koja ima najčešće pet žica).
Na vrh svega toga dolazi onda i Glagoljica, za koju se jezikoslovci niti danas ne mogu dogovoriti odakle je nastala? Neki od njih misle kako je produkt sirijsko-perzijskih kultura te ju povezuju sa (ranije spominjanom) „iranskom teorijom“, drugi pak ju povezuju s „gotskom teorijom“, treći misle kao ju je izmislio Ćiril…

Zašto sve to pričam?
Tijekom zadnjih pola stoljeća, koliko smo proveli u nama neprirodnoj umjetnoj tvorevini zvanoj eSeFeRJot, na Hrvate se gledalo kao na smetnju i opstrukciju. Najvažnije je bilo zavladati masom, pa se u to ime počelo s „podjelom Hrvata“ na: Slavonce (uključuju Posavce, Baranjce i Srijemce), Međimurce, Podravce, Zagorce, Turopoljce i Moslavce, Ličane, Istrijane, Primorce, Dalmatince i Dubrovčane. Važno je bili bilo što u glavi, samo kako ne bi bio Hrvat! A uz sve to se sve više proguravala umjetno i neprirodno stvorena etnička skupina Jugoslavena, koja je pala padom prošle države…
Oni koji nisu mogli trpiti takav teret i opresiju državnom komunističkog aparata bili su sustavno protjeravani, pa i raseljeni po drugom dijelu bivše države. Neki su morali i pobjeći preko granice, kako bi život potražili u „bijelom svijetu“, dok ih je komunistički aparat UDBE proganjao i ubijao. Danas se računa kako je Hrvata između šest i devet milijuna na Zemlji, od čega svega četiri i pol milijuna živi u domovini!
U isto vrijeme još uvijek nama samima si nismo razjasnili neke grozote koje su se dogodile u II. svjetskom ratu. Ono što jesmo, a što je veliki napredak u odnosu na susjede, proglasili smo ustaško znakovlje i veličanje ustaštvom zabranjenim i kazneno gonjenim. Kako su ustaše bile poražene od partizana (u kojima je bilo svega i svačega) u II. svjetskom ratu, komunisti (ti isti partizani) su tijekom svoje vladavine se pobrinuli kako bi sve ustaške zločine iznijeli na vidjelo. U isto vrijeme, svi partizanski i drugi zločini (jer su ti drugi, prešli kasnije u partizane) su bili cenzurirani i gurnuti pod tepih. Danas polako otkrivamo „masovne grobnice“ po Biokovu i Sloveniji, koje su partizani počinili nakon II. svjetskog rata, grobnice prema kojima će „bleiburški masakr“ izgledati kao mačji kašalj. Mi Hrvati taj „marš smrti“ nazivamo Križni put, sa kojega se mnogi nisu vratili svojim kućama...
Znakovito je spomenuti istraživanje američkog profesora političkih znanosti R.J. Rummel koji je diktatora Josipa Broza Tita svrstao na deseto mjesto u „Top 20 ubojica XX. stoljeća“ sa milijun likvidiranih duša na njegovim leđima…


Drugi, pametniji narodi, nisu si dopustili takve gluposti. Pa tako nikada nećete naći kako se Slovenci javno izražavaju kao: Kranjci, Goričanci, Štajeranci ili Koruškanci. Ispada kako se narod koji se odlučio ujediniti tek sredinom XIX. stoljeća bolje o sebi brinuo, nego li stoljećima ujedinjeni hrvatski narod…


Stoga se i pitam, jesmo li mi svi skupa budale? Jesmo li još uvijek „guske u magli“? Ili smo samo slijepi oko onih najvažnijih hrvatskih pitanja?